DANKE, RAJNKE!

Piše: Emilo Labudović

Gospođa DŽudi Rajzing Rajnke, odlazeća ambasadorka SAD, prije nego je definitivno završila pakovanje kofera, još jednom je otvoreno i krajnje nediplomatski pokazala koliko ne cijeni državu u kojoj je odslužila mandat. To da je Crna Gora, sa stanovišta američke spoljnopolitičke agende, običan dominion srednjeafričkog tipa nije nikakva tajna. Američka administracija je u svakoj od ključnih situacija u kojima se nalazila Crna Gora jasno stavljala do znanja šta očekuje kao konačan ishod. A kad Amerika nešto „očekuje“, onda je to više od naloga.

U istoriji diplomatije i međudržavnih odnosa, tip odnosa kakav Amerika gaji prema Crnoj Gori nije nikakva novina. Igra mačke i miša između velikih i moćnih država i satelita iz njihove sjenke trajala je i trajaće sve dok postoji država kao oblik društvenog organizovanja. Ali, u diplomatiji, makar onoj javnoj, uvijek se nastojalo da se takav odnos prikrije i maskira maskom dobrosusjedskih i prijateljskih odnosa na bazi ravnopravnosti i reciprociteta. Zato se za diplomatiju, uz hirurgiju, govori da je to djelatnosti koja se uvijek obavlja „u rukavicama“, dok su „svilen gajtan“ i lomljenje ruke rezervisani za diplomatski „bek stejdž“.

Ali, gospođa Rajnke je ne samo demaskirala nivo odnosa između dvije države, nego je duboko ponizila i diplomatiju kao profesiju prefinjenih riječi i poteza. Postavivši se kao oberšturbanfirer na okupiranoj teritoriji, u čemu joj je pandan samo onaj Šmit u BiH, gospođa Rajnke se spustila na najnižu stepenicu i neskriveno pokazala da je ona najstarija američka laž kako sila može biti nevina – zaista laž.

Sa nipodaštavanjem koje teško da bi joj prošlo u Južnoj Rodeziji ili na Sao Tome i Principe, odlazeća Rajnke je, bez ikakve ograde, nepisanog pravila diplomatskog korenspondiranja, tonom kakav se ovdje nije čuo još od italijaske okupacije, demonstrirala koliko nas zapravo prezire. Ili, kako bi to rekao naš narod, dok je još držao do sebe, popišala nam se pravo u lice.

Vlade će biti, kakvu god da dogovore i kakvu god da odobre nalogodavci i gospodina Spajića i gospođe Rajnke. Ali, gorak ukus poniženja, puzajućeg posrnuća i nepitanja sa sopstvenim gaćama ostaće još dugo, dugo pošto gospođa Rajnke svoju pozamašnu pozadinu preveze preko okeana. Ali, kad bolje razmislim, ne samo da smo zaslužili ovo poniženje, već bi ono, možda, moglo da bude korisno, otrežnjujuće. Da nam otvori oči i podigne nas iz blata. A ukoliko ne, onda nam je nedvosmisleno, kao u ogledalu, pokazala kakva smo gov…na.

U svakom slučaju: DANKE, RAJNKE!!!