Piše: Goran Danilović
Kako smo mi krvavo glupi i krvavo jadni.
Kako smo mi uopšte pristali na ovo raskubanje mrtvih u svoju korist?
Ni jedno međusobno tjeranje i istrebljenje nismo započeli, a da nas ruka sa strane nije podstakla, da nam nisu dostavili oruđa i oružja, da nisu bili raspoređeni po tribinima sa kojih se mogao pregledno pratiti kakav krvavi balkanski pir. Ipak, najužasnije kolektivne smrti koje je zapamtio naš „ovdašnji svijet“ priredili su nam njihovi carski vojnici, nihov western world koji nas je doživljavao kao suvišne beznačajne brojeve. Priijeteći smo se množili u predvorju njihovih carstava.
Nikada nisu sudili sebi, ali zato jesu nama obezbjeđujući da se nikada ne izmirimo. Ako bi se onako slovenski zaboravljali slijedilo bi novo podstrekavanje u kojem bi nesrećni Balkanci bili gurnuti u novi ambis.
Zato danas nije dovoljno, i nijesi čovjek nego pas, ako kažeš da je u Srebrenici počinjen strašan zločin, užasan masakr. Nije, jer to nije traženi odgovor.
Nije dovoljno ni da zaridaš nad tom tragedijom užasa, da iskreno zažališ i sjetiš se ubijenih ljudi u molitvi – ubijenih bez suđenja i presude, ubijenih svirepo i na vječnu sramotu svih koji su to omogućili i izvršili. Nije dovoljno da zakukaš u svoje ime i u ime naroda kojemu je pojedinačni zlikovački razvrat morao biti utisnut na kolektivni biljeg. Nije dovoljno da kažeš da taj koji je pucao i istrebljivao prethodno porobljene, koji ih je gomilao na humke: nije bio srpski nego đavolji vojnik.
Nije dovoljno da osjetiš bol, krivicu i sramotu, da osudiš, ako to ne uradiš po obrascu sa novih carskih dvorova.
Nije dovoljno ništa od toga i ovoga, jer se ne broji da žališ i tuguješ za tuđim grobovima ako ne kažeš „bio je genocid“! A šta umorenima znači to što će političar danas reći da je u Srebrenici počinjen genocid, a da ni juče ni sjutra njegovo srce neće biti taknuto zločinom? Ništa!
„Priznanje genocida“ postala je neka vrsta ulaznice u evropsko, građansko društvo, deperosnilizacija smrti u kojoj je vrisak važniji od bola – iskrenog bola za drugim, za tuđom kolektivnom nesrećom. A ako bismo svi u jedan glas „zavapili“; genocid je, da li bi potom prestalo međusobno gonjenje i da li bi time mrtvi bili opojani za svagda? Da li bi? Ili bi potom, opet, mnogi rekli; lažete, ne mislite tako. To kažete da bismo vas ostavili na miru. Vi nemate pravo da govorite o genocidu?
Je li masakr poput srebreničkog, ili koji veći i strašniji od njega, manji ako nije sudski oglašen genocidom? Je li manji ako nema zvanične presude Haškog tribunala koji je na naše oči oslobodio više zločinaca nego što ih je osudio?
Je li manji zločin ako u nekom istorijskom trenutku nije postojao politički interes da se užasi osude?
Jesu li najveći zločini oni koji su presuđeni?
Ako je tako onda je čovječanstvo bezbrižno.
Ako je tako, mi u regionu, već smo spaseni.
Tako bi , valjda, Srbi lagodnije mogli posmatrati svoje „dugo putovanje između klanja i oranja“.
Nestaće iz nas prapotopska tuga i istorijska istina da smo vjekovima živjeli u genocidu, da smo se oslobađali pod genocidom, da su najuzvišeniji trenuci našeg narodnog podviga bili samo slava pobjeglih ispod sistemskog istrebljivanja.
Biće manja tuga koju nosimo u genima ako nam objasne da to nisu bili genocidi nego samo nedovršeni masakri iz kojih su preživjeli, za utjehu, proglašeni pobjednicima?
Hoće li nas konačno i ikada s onih krvavih tribina utješiti kakvom god presudom da su nam samo deratizovali koji milion sunarodnika, ali da nisu bili namjereni na sve milione nas?
Bol drugoga mogu razumjeti samo kroz svoj bol, i tuđe tuge samo kroz svoje. Žalim za čovjekom, osjećam užas i stid nad sudbinom pojedinca i naroda. Za Jevrejem, Jermenom, Bošnjakom, ridam onom istom tugom kojom se razlažem u ništa za jasenovačkim mučenicima, za djecom iz Šumarica i golobradim momcima rasutim po stratištima oslobođene Slovenije.
Da, priznajem i kolektivnu krivicu ako ćete me ostaviti na miru, ako vam zbog vlastite krvave savjesti treba moje priznanje.
Poistovjetite sa zločincima bez vjere i nacije, pristajem.
Raspnite, samo da prestane ovo raskubanje smrti za dnevnu političku identifikaciju?
Pristajem, samo me jednom i za svagda zaobiđite s rangiranjem zločina po haškoj ljestvici na kojoj su Ante Gotovina i Naser Orić slobodni ljudi i nacionalni heroji.
Profesor Gideon Grajf nema šta da traži u ovom svijetu laži, izabranih tuga i probranih zločina. Nažalost, nikada neće biti drugačije jer smo mi krvavo glupi i krvavije jadni, trgovci očajem i tuđim bolom koji potire svako vlastito tugovanje.
