Danilović: Džetset nastao na švercu i pljački budžeta, sada plače za Montenegroerlajnsom

 Piše: Goran Danilović

 

Ko ne zaplače nad sudbinom naše avio-kompanije nije rodoljub – sky forever!
Sad se vidi da smo rod najrođeniji. Ipak, i mnogi Crnogorci su nebeski narod.

Nova vlada kaže da ne može na zakonit način pomoći Montenegro erlajnsu ali svejedno; plače naš džetset koji je nastajao u minulih nekoliko decenija na švercu i pljački budžeta.

Izgoreše društvene mreže od uzdaha i vrućih suza, posebno onih kojima su letove plaćale državne firme i institucije – ko ne bi razumio i plakao?

Ipak, rida se kao da smo izgubili najbližeg, kao da su svi letovi bili besplatni, kao da kompanija nije živjela od novca i onih koji nikada nijesu poletjeli.

Prisjećaju se probrani putnici kako su čim stupe u naš avion osjećali kao da su kod kuće. Ja nisam. Nisam siguran da sam u neko vrijeme ni na zemlji osjećao dom. Možda je problem bio u meni ali ga javno priznajem. Tješio sam se onom divnom rečenicom Gorana Stefanovskog „zavičaj je tamo gdje boli“.

Letio sam o svom trošku i o trošku poreskih obveznika. Ovi drugi su mi omogućili da stupim tamo gdje ne bih nikada da nisam bio poslanik.

To je dovoljno nagrade za jedan život. Ima li kraja licemjerstvu onih koji već danima nariču za nacionalnim ponosom Crne Gore? Je li ostalo zrno časti kod ljudi koji stvorili i umorili Montenegro erlajns? Postojao je, i u nestajanju je, njihovom, svemoćnom voljom. Dvadeset pet godina! To je trajanje, zaista. Ali ti isti ljudi uništili su bez suze kajanja mnogo čega naslijedenog i starog po pola vijeka i vijek.

Uništili su i ono najtrajnije; jednu složnu i solidarnu državu, nasljeđe razumijevanja i ponosa.

Snobovi su izabrali da postuju i tviterišu bol za avio-kompaniom. Oni bi da lete kao Deda Mraz, svojim sankama i irvasima, isključivo svojim avionima i od našeg novca jer tako su kod kuće, ma gdje bili. Jedne irvase raspregnu, a druge upregnu čim slete.

Kada će se još dogoditi da uđeš u kokpit tamo neke lufthanze i narediš pilotu da sleti, pa makar i u njivu?

Snobovi plaču za avionima i destinacijama jer to imponuje. Samo niži stalež kuka za tekstilnim radionicama, za kakvim strugarama, poljima soli, za bijednim toplim obrocima, ljepljivim furnirom, nekakvom celulozom, obodima, cimentarama, za čeličnim užadima.

Kinezi će nam „darovati“ novac da rekonstruišemo i upristojimo Most na Tari kojemu će ubrzo stoti rođendan. Za trideset godina vladavine nisu htjeli da ulože cent u to remek djelo naše arhitekture. Do prije godinu ili dvije Njegoš je kisnuo u lovćenskom mauzoleju, a fotografisali su ga iz Monterovih aviona i obećavali mu vječnost kao i Crnoj Gori.

A kako izgleda iz aviona naše avio-kompanije Žabljak? Ne onaj zapustjeli, durmitorski, nego ovaj prestoni, ovaj nadomak Aerodroma, ovaj iz kojega se rodila Crna Gora Crnojevića, onaj gospodarski, srpski, crnogorski i vječni?

Šta je želio pilot koji je našim, a tuđim avionom – uzetim na lizing, opisao krug srca iznad Crne Gore? Ne voli se ova zemlja takvim crtanjem, tuđim krilima, a našim dugovima. Ko je voli neka je obiđe pješke, od Prevlake sve do Pirlitora. Biće mu jasno zašto je Vojvoda Momčilo imao krilatog Jabučila. I danas bi mu valjao. A i nama, da nadletimo iznad po’aranih šuma sjevera i iznad privatizovanog Morskog dobra na jugu?

U našoj lokalnoj mitologiji samo je jedan konj bio krilat. Pridružili su mu se i mnogi krilati snobovi.

Sumnjam da su ovi drugi u međuvremenu putovali vozom do Beograda? Do Bara? Bijelog Polja? Sumnjam da su skorije ispraćali svoju djecu s podgorićkih perona na srećni put.

Da jesu morali bi osjetiti stid prije nego razliju srcaste suze nad sudbinom avio-kompanije koja je zajedno sa svojom Crnom Gorom na kraju samo prizemljena iz nužde.

Sky forever, ali prvo da nam porastu krila i da nam se Jabučilo čudom ne čudi.