Piše: Goran Danilović
Pokušaji da istoriju vještački nagurate u jedan dan, samo dan kasnije, gotovo uvijek, izgledaju jadno i besmisleno.
Nije malo primjera u kojima su čak i sati određivali sudbine carstava. Bivali su to istorijski trenuci raspadanja i propadanja sistema koji su trulili i urušavali se zipujući se potom u jedan kratki prasak koji je izgledao nestvarno i nemoguće. Ipak, istorija takvih bolesti i dugog bolovanja onima koji su pažljivo posmatrali ukazivala bi na to da će sve nestati u dahu, u posljednjem činu propadanja.
Mnogo je, međutim, primjera kada su onovremeni i sadašnji kreatori života požurivali procese, trpali ih s namjerom u jedan događaj, pažljivo kreirajući svoje učešće i ulogu kako bi izvjesno nadživjeli i nadigrali ono što je kucalo na vrata.
Nije, ipak, kraj kad „ja kažem da je kraj“, niti je početak tako lako uhvatiti.
Sva prateća zbivanja oko ustoličenja Mitropolita na Cetinju imala su odliku vještačkog upumpavanja i nadogradnje jednog posve normalnog dana, i to sadržajem i likovima koji se sa margine naguravaju u centar fabule.
Nema ničega ličnog u mojim konstatacijama, ni zavisti, ni opterećnosti pojedincima, ali sve je ukazivalo da Nenad Čanak, Miko Živković, Saša Zeković i Veselin Veljović neće, s daleke klupe, uplivati u peterac nekog novog ljetopisa.
Bilo bi i nekako farsično, neizbirljivo, da Đukanović otpočne novu eru u kožnom sakou. Samo jednom, u vremenu raskopčavanja one države, isti takav džemper imao je smisla.
Donekle se razumijem u politički PR ali je promašio i kada se na kraju „isplaniranog“ ali drugačije završenog eventa pojavio bez onog nametljivog kožnjaka, samo sa razdrljenom košuljom.
Iznenada, zaličio je na „odrtog“ vinovnika kakve protutnjale kafanske tuče.
Prethodno, nije pomogla ni spektakularna orginalnost sa oburdavanjem stijena na put i paljenjem polovnih guma.
Cetinje nije zaslužilo da na takav način, još jednom, i to ko zna koji put, uđe u istoriju. Nije nikada prije pa je scenarista morao znati da neće ni sad.
Da je nastavio više da čita i manje da piše savjetnik Veljović bi znao da policijske legije na periferiji Rima ne misle da je on Maksimus kojega čeka osedlani at i komandno mjesto samo da se pojavi i kaže „ja sam onaj koji jesam“!
Drugačije je to u filmovima, komandante, čisti, brutalni Holivud.
Ipak, od svega viđenog i nemoćnog, najnestvarnije, skoro mitski, izgledao je bivši „kanonski“ i trostruki predsjednik Filip Vujanović.
Kada sam ga vidio da korakom zbunjene srne izlazi na barikadu, pomislio sam da je zalutao, da mu nije jasno otkuda ti ljudi i taj trenutak? Kao da je želio da šmugne pomoćnim putem, ali su ga bezdušni lovci natjerali pravo na čeku. Priznajem, negdje mi se omakla i misao da je krenuo na ustoličenje Mitropolita, prosto po navici, u „jedinu kanonsku Crkvu koju on priznaje“, ali me i istim, brzim mahom, trgla stvarnost. Ipak, ne. Opet su ga izgurali na pozornicu iako je to tražilo nesebičnu sugestivnost i posebnu argumentaciju. Zamišljam kako je, osjetivši nemir i nelagodu, automobil bivšeg predsjednika jedva izvukao uz Kokote, kako se razdvajao od života mimovozeći pored Carevog Laza, kako je tužno migao Kornetima i znao da je gotovo kad je vidio tablu na kojoj je pisalo Meterizi. Dao bih najljepšu priču da mi je bilo čuti razgovor bivšeg predsjednika Vujanovića i njegovog automobila kada su prolazili kroz Mekavac – najduži tunel na ovoj strani svijeta.
Za to vrijeme, na Cetinju, Milivoju Katniću nije bilo jasno ko je zvao Vujanovića i otkud taj manjak istorije u danu koji i onako nije mnogo obećavao. „E, moj Filipe, da je gospođa Vesna Medenica, na konju sedlaniku, protunjala preko Belvedera i slećela u podnožje Stijovićeve Vile, dobilo bi se na epskoj težini. Ovako, da se razilazimo!“
Nije se moglo više od manje materijala. Istorija, ipak, nije toliko nepredviva.
Možda se i radilo o danu koji je uvod u neki očekivani kraj? Možda je to osjetio i Đukanović poručivši upravo to; ovo kraj Mitropolije i Srpske pravoslavne crkve.
Sačekajmo, međutim. Samo je jedan u nizu koji je to najavljivao u minulih pola milenijuma. Nije izgledao baš proročki stabilno i nadahnuto, makar koliko Riska u Beloj Lađi.
Nesumnjivo, jedino je profitirao Nenad Čanak. Dočekao je nakon skoro decenije da još negdje u regionu može da bude u centru pažnje, a da mu novčanik nije potreban.
Sve si to fino elaborirao Daniloviću. Ali si nešto preskočio: ponašanje tvog „pulena“, sadašnjeg direktora policije… Bolje više da se ne oglašavaš…