Danas se navršava osam decenija od genocida u Velici

Kao i u Prebilovcima kraj Čapljine avgusta 1941. i u Velici kraj Plava, 28. jula 1944., kako u filmu „Velika – veliki zločin“, reče jedna od preživjelih – „narod nije umio da bježi“.

U Velici su, kažu, u kućama uoči masakra napekli hljebova, da dočekaju vojsku koja je nailazila, da od dželata pokušaju da kupe milost.

Za Veličane, kao i za Prebilovčane, milosti nije bilo. Neki od preživjelih svjedočili su da su 28. jula ujutru na putu ispod sela vidjeli komandanta njemačkih trupa Augusta Šmithubera kako je iz vozila u pokretu podigao dva prsta i svojoj vojsci dao znak da imaju dva sata da po selu „rade šta hoće“!

Prethodnog dana još, kroz Veliku se pronio glas poturen iz Plava da žene i djeca sjede u kućama, da ih niko neće dirati, da će vojska popaliti samo kuće koje zatekne prazne. I, Veličani su povjerovali. Mjerili riječ komšija spram svoje riječi. Mislili da ono što oni ne bi uradili, neće uraditi ni sa njima. Valjda su i oni što nailaze pod uniformama i sa oružjem ljudi. Selo skrajnuto, nevažno, a kraj rata se nazirao kao pobjednici.

A nisu stizali ljudi, bile su to zvijeri.

Na današnji dan, 28. jula 1944. godine, prije ravno 80 godina, pripadnici 21. „Skenderbeg“ SS i 7. „Princ Eugen“ SS divizije u kojima su komandni kadar činili probrani Njemci, a vojnici bili uglavnom Albanci sa Kosmeta, iz Albanije, muslimani iz Plava, okoline, počinili su jedan od najvećih zločina nad civilima u Drugom svjetskom ratu. Za dva sata i 15 minuta tog jutra, u Velici pobili su, izmasakrirali, žive spaljivali, na najzverskije načine, po jednim podacima oko 500, po drugim više od 620 mještana, među njima i 128 djece, mnogo žena, staraca, rasporili pet trudnica…

Nepojmljivi su užasi Velike.

Priča se u selu i dan danas, dečaku Matu Simonoviću odsjekli su obije noge i onda izmrcvareno tijelo okačili na šljivu. Dečačiću Tomu Vučetiću odrali su kožu sa lica, desnu ruku polomili na tri mjesta, nevino dijete umrlo je u najgorim mukama… U kući Tomice Gojkovića zateklo se 15 djece, dvije djevojke, pet žena i jedan starac. Od njih 23 preživjelo je četvoro.

Kažu da su ih dželati ređali po veličini uz zid kuće pa onda streljali. Stevka Simonović čudom je uspjela da se sakrije u obližnjoj kolibi i da je ne nađu, Momo Gojković ostao je  ispod leša strijeljane babe, Dola Gojković pala je posle rafala preko najmlađeg sina i tako dijete spasila sigurne smrti.

Dostupni istorijski podaci govore da su jedinice „Skenderbeg“ i „Princ Eugen“ divizija, koje su prethodno pretrpjele osjetne gubitke u borbama sa partizanima i koje su se povlačile preko Čakora, prethodno, poslale u Veliku izaslanike, Sait Hodžu i Osmana Rastodera, da obavijeste narod u selu da nailazi vojska koja je civilizovana i koja nikoga neće dirati, da narod ostane u selu, i da pred vojsku iznesu šta imaju, da se vojska nahrani.

„Narod nije umio da bježi“, kažu filmu RTCG jedna od preživjelih.

Narod je u kućama dočekao dželate. Čak se i dio onih koji su bili u zbegu, u šumi iznad, vratio u selo. Samo rijetki sklonili su se, posakrivali oko sela.

Milevu i Novku Stašević vojnici su žive ubacili u zapaljenu kuću njihovog rođaka Milivoja Staševića. Anđu Gojković zatvorili su u kuću njenih roditelja, nesrećna žena živa je izgorjela u roditeljskom domu.

U kući Alekse Gojkovića ubijeno je osmoro. U kući Puniše Vučetića dvadesetoro. Lepu Radenović sa dvoje unučadi bacili su u vatru, ostalima su se smilovali, pobili su ih rafalima.

„Puniši Vučetiću zapalili su ženu, dvije kćeri i sina; Punišinom bratu od strica – ženu i tri kćerke; Savu Tomoviću – ženu, sina i dvije kćeri; Đolu Radenoviću – ženu, snahu i dvoje djece“, stoji u jednom od zapisa o žrtvama Velike.

U kući Živaljevića na Papratištu bilo je 18-oro, djeca, četiri djevojke, tri žene. Od njih 18 ubijeno je desetoro, troje je ranjeno, petoro je nekako uspjelo da pobjegne.

Miličku Kneževiću tog dana ubijene su žena, ćerka koja je isječena noževima, sina su mu bacili u vatru. Rakitu Knežević zvjerski su ubili dok je jednu ćerku držala u naručju, drugu za ruku.

Dušanu Simoviću ubijeno je sedmoro članova porodice. Sinove, dječačiće, poklali su i povješali o šljivove grane.

U Gornjoj Rženici kraj Velike u kući Radonje Lalevića ubijeno je 25, 12 su bile žene, uz njih i 13 djece. U kući Leka Popadića pobili su žene i djecu koje su zatekli unutra, a onda kuću zapalili.

Nezapamćen zločin

Pred svjedočenjima preživjelih Veličana pamet staje.

„Dok je gorjela, žena je pištala da se čulo do neba. Jedno dijete su zaklali pa objesili na šljivu. Ispod te šljive, poslije, godinama nije rasla trava“, svjedočila je u filmu RTCG Dara Knežević koja je preživela zločin u Velici.

U Tomovićima, Vučetićima, Gojkovićima tek je po neko preživio.

O zločinu u Velici nakon rata uglavnom i ponajviše se ćutalo. Zarad bratstva i jedinstva. Za treći po redu pokolj u Evropi kada se računa broj žrtava na broj stanovnika sela nije se znalo. Velika nije uvrštena na kartu nacističkih zločina u Evropi. O istrazi, otkrivanju zločinaca, pravdi, nije bilo ni riječi. Zločinci, i oni iz okoline, za koje se znalo, umirali su u svojim kućama, okruženi svojim porodicama.

Tek je komandant „Princ Eugen“ divizije Hans Šmithuber uhvaćen i poslije rata zbog zločina njegove jedinice strijeljan kao ratni zločinac.

O Velici su se poslije rata usudili da pišu, pored rijetkih drugih, Radovan Lekić i Pavle Ivanov Dželetović, Veljko Mijović objavio je roman „Crni vjetar“ u kome je opisao masakr u Velici. U romanu su objavljena brojna imena i zločinaca i pobijenih mještana.

Preživjeli su kasnije svjedočili da su tijela stotina masakriranih mještana sahranjena uglavnom devetog dana po zločinu, da je bilo teško razaznati o kome se radi, da su kosti bile izmješane u izgorjelim kućama. Oni koji su izbjegli smrt živjeli su poslije po podrumima, pećinama, razvalinama, u šumi, hraneći se bukovim listom, travom, mezgrom drveta…

Skupština Crne Gore usvojila je 30. jula 2022. godine Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici. Novija istraživanja govore da je na tom područje u više napada stradalo više od hiljadu ljudi, od kojih više od 200 djece.