Piše: Vasilisa Ilinčić
Gotovo da nema dana koji svojom ljepotom, simboličnošću i slojevitošću budi ovoliko radosti i neke neuhvatljive, a opet tako specifične topline kao ovaj. Dan koji je sav od osmijeha. Dan u kojem je svakom vjerujućem srcu Bog pomalo bliži nego inače.
Dan upravljen prema Božiću, a opet, usled procvalog daha proljeća, gotovo uvijek nagovještaj skore proslave Vaskrsa. I bez kojeg ni Roždestva ni Vaskrsenja Gospodnjeg ne bi bilo; a sa kojim je sve što diše, sve što je ikada postojalo i sve što će se ikada stvoriti, dobilo smisao. Dan kada se u najpotpunijem dahu bude roditeljski instinkti, a u kojem smo svi što vjerujemo ponajviše djeca.
Djeca Onoga o kojem je Arhangel nagovještavao da će Dijete postati. I djeca One koja je sa ovoga svijeta beskrajnom ljubavlju svijet ovaj nadvladala. I rodila onaj drugi – čije obrise tek u ponekim svijetlim trenucima možemo naslutiti – na ovom i u ovom. Anđeoski poet jednom ljudskom biću govorio je o radosti nemjerljivoj ovozemaljskim aršinima. Onoga koji je vječan, nestvoren, bespočetan i beskrajan, Njega će Ona roditi.
Roditi kao što su sve druge majke rodile svu drugu djecu. Slušati Njegov smijeh i plač, brojati prve riječi i korake, pokrivati povrh studeni hladnih noći i nositi u mislima do poslednjeg daha. A On, jedini bezgrešan i savršen, biće poput nas grešnih, malih i beznadežnih. Iz ljubavi prema nama, nije se zastidio da bude poput nas. Ne bismo li mi neprestano pokušavali da postanemo makar malo poput Njega. I da sve što mi, u prašini i beznađu ovozemaljskom, prolazimo – prođe i sam.
Naš put, blatnjav i grijesima raskopan sokak, na najteži mogući način prošao je, zadržavši čistotu. Da bismo se, po okončanju tog istog puta, i mi od sve prašine i memle svakodnevice, vječnošću očistili. Naš mrak iskusio je u sopstvenom svijetlu. Bezgrešnošću grešnima je oprostio, premudrošću maloumne opametio, savršenstvom nesavršene spasao.
Smrću život obećao i životom smrt porazio.
Životom, ovim ovdje, malim, opipljivim i svima nama dobro znanim, koji je počeo danas, odom anđela obavijenog u ničim mjerljivu radost. Odom Onoj koju su Nebesa čekala da bi se otjelotvorila. Na današnji dan. Na dan kada se pod jednim ženskim osmijehom vasiona sakupila.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
