Dan je Republike Srpske – države Srba zapadno od Drine i Dunava
Piše: Aleksandar Aco Popović
Mislim da je Jaša Ignjatović napisao, negdje pred svoj kraj, da jednog dana u Sentandreji više neće biti Srba i da će na njihov sjaj i snagu, na njihove snove, podsjećati tornjevi sedam pravoslavnih crkava na koje će Mađari sa Dunava bacati pogled.
Pokušao sam da ove zore nađem taj njegov citat. Nisam uspio. Mnogo godina posle njega, u komunisticka vremena kada je mjesto za veliku većinu nestalo u nanosima nacionalnog zaborava, Libero Markoni je napisao: „Samo, kao siguran, trajni znak naše egzistencije u tom božanskom predjelu Mađarske, na Dunavu, na sjeveru, gdje se naizmjenično redaju gusti šumarci na brijegovima i gdje se plodna zemlja srmoglavljuje u Dunav, sedam sentandrejskih crkava, u zalazak, gori kao sedam baklji.
Unutra, u hladu crkava je tamno, i nikog sem hladnih likova na ikonostasu nema“. Kao da je naša srpska sudbina da, kada nemamo maticu, kada nemamo državu, ili kada odlutamo daleko od nje, nestajemo.
Tope nas i topimo se u našim Zumbercima, odlazimo sami iz naših Pecujskih trouglova, protjeruju nas u naše Baragane.
I mnoge nam se teže i gore stvari događaju i mnogo nam teže i gore stvari rade, takve da iza nas ne ostane nista, ni groblja, ni crkve, ni temelji, ni tavani. Samo sjećanja.
Dok i ona ne nestanu.
Na današnji su dan, prije dvadeset devet godina, oni koji nisu željeli da se pomire sa sudbinom, proglasili Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine.
Zahvaljujući njima, onima u sali i stotinama hiljada van nje, onima koji su za nju dali živote i onima koji za nju svakim dahom žive, danas postoji Srpska.
Zahvaljujući njima mi imamo koga da tiho volimo. Imamo, zahvaljujući njima, nad kim da zebemo. Znamo, zahvaljujući njima, da život i borba imaju smisla.
U njihovim crkvama nikada neće biti mračno. I likovi svetitelja nikada neće biti hladni.
Svetostefansko je jutro. Dan je Republike Srpske.
Dan je države Srba zapadno od Drine i Dunava. Srećan vam, braćo, ovaj veliki praznik.