DADA

Piše: SIBIN

Dadaizam je, prema riječima Marsela Dišana, bio odgovor – ratu. U dubljem značenju, piše Dišan Tristan Cari, „Dada nije ni za da, ni za ne“. Sasvim je izvan tog, uvijek već krajnje zloupotrebljenog, po slobodu pogubnog, globalno nametnutog konteksta, kojeg ponajprije u tur treba da šutne umjetnik, ako to zaista jeste, u svom projetku onda, dužan je od sebe stvoriti umjetničko djelo. Dišanu je to, reklo bi se po svemu sudeći, prošlo za rukom.

Imao je pet radova (ready-made) sa kojima je pokorio Ameriku, a kad je sletio u Kaliforniju, pošto su mu predočili da je tokom transporta u avionu „Veliko staklo“ pretrpjelo oštećenje, rekao je: „Takvo je, u stvari, Staklo i trebalo da bude!“ (Bez prikrivanja, Vorhol mu se divio, često ga fotografišući, što ovom nije bilo nimalo mrsko.)
Dišan je bio prvi slikar koji je naslikao mašinu, riječ je o radu „Vodenica za kafu“, koju je naručio njegov brat, Raymond Duchamp-Villon.

Osnovna ideja je bila „razvaljivanje“ vodenice za kafu, dekonstruisanje njene mehanike, reći će godinama kasnije, u vrijeme kad je okrenuo leđa slikarstvu, ali neprestano misleći na njega.

Dada je užasu rata odgovorila humorom, dosjetkom, neiscrpnom igrom riječi, na taj se način angažujući u duhu umjetnosti i njenim sredstvima, tako da, kad Cara piše – „peš mi se migolji u cipeli“, taj postnadrealizam seže najdalje i ujedno najdublje oslobađa, neuhvatljiv za sistem globalizujućeg mišljenja koje živi od zapadne demokratije i/ili imperijaliazacije univerzalnog.

„Nikome ništa ne dugujem i niko ništa ne duguje meni“, otkriva Dišan, nagnut nad šahovskom tablom u ateljeu kloneći se hiperprodukcije, naročito ridimejdova, umjetničkih djela koja nastaju bez umjetnika.

p.s.
(nek ovaj tekst bude, dakle, moj odgovor na užas rata…)