Piše Bojan Bulatović

Da se razumijemo…

Nisam član DF-a, nisam ih ni glasao na poslednjim, i ne samo poslednjim, izborima; kritikovao sam njihove aktivnosti, to ću činiti i ubuduće, a, maltene, s pola aktivista DF-a nisam u dobrim odnosima, a pojedini su išli toliko daleko da su me proglasili „jadnim Srbinom“, jer, zaboga, nisam dovoljno duboko preživljavao bôli i muke Andrije Mandića i ostalih optuženih za tzv. Državni udar!

Nisu mi nikoga zaposlili, štaviše, odbio sam ponuđeno radno mjesto za člana porodice, jer smatram da nije ispunio kriterijume partije, koji su zahtijevani i za neke moje prijatelje, koji posao dobili nisu.

Toliko o mom odnosu, odnosu BOTA, kako me doživljavaju pojedini prijatelji, prema DF-u.

E sad, par riječi o predsjedničkim izborima i kandidatu kojeg ću podržati – Andriji Mandiću.

Napisao sam ranije, ponoviću – ako nemate ništa drugo, osim koljenice, jahte i kumstva sa Milom Đukanovićem, onda ućutite, jer je sve LAŽ!
Optužbe, da ništa nije uradio u protekle tri decenije, za narod, a protiv bivše vlasti, koje često prosipaju moji prijatelji, nisu plod realnog sagledavanja stvari i predstavljaju pokušaj pranja savjesti za izostanak podrške Mandiću.

Otpor diktatorskom režimu Mila Đukanovića nije bio opcija za sve građane, nezadovoljne diktaturom, bila je to privilegija za hrabre i odlučne građane, željne slobode.

Daleko od toga da je Andrija Mandić jedini, kako vele mnogi, predstavnik Srba, ili predvodnik svih antirežimskih i antisistemskih procesa u Crnoj Gori, ali je, svidjelo se to nekom ili ne, uvijek bio u prvim borbenim redovima i, okupljajući najveći broj građana, bio sigurnost i garancija da će protest i otpor biti jak udarac diktatorskom režimu.

Zbog toga je odabran, skupa sa svojim saradnicima iz DF-a, od strane diktatorskog režima, za montirani proces „Državni udar“, koji je omogućio diktatoru da produži svoju diktaturu.

Podsjetiću vas, prijatelji, posebno vas koji stavljate znak jednakosti između Đukanovića i njega, da mu je JAVNO prijećeno crnim barjakom na kući!

Nije Mandić, početkom ’90-ih, proganjao muslimane, hapsio njihove lidere i nanosio im fizičku i mentalnu bol u zatvoru… Đukanović jeste!

Nije Mandić vodio „rat za mir“ sa Hrvatskom (iako se uredno i patriotski javio na mobilizaciju), a kasnije se odrekao čak i žrtava šavničko-nikšićkih mučenika… Đukanović jeste!

Nije Mandić organizovao barikade, u cilju sprečavanja lidera i aktivista LSCG-a da organizuju miting na sjeveru države… Đukanović jeste!

Nije Mandić osnovao oranizovanu kriminalnu grupu, u cilju brutalne pohare državnih resursa i stavljao katance na fabrike diljem Crne Gore… Đukanović jeste!

I, da ne nabrajam… ni jedna majka nije zakukala zbog političke aktivnosti Andrije Mandića, niti je bilo koji narod, vjerska ili bilo koja druga zajednica, bila ugrožena od njega… od Đukanovića jeste!

U Crnoj Gori su svi bili proganjani!

Na početku, u ime srpstva, na kraju zbog srpstva, a sve u režiji diktatorsko režima Mila Đukanovića, zato smatram da je prirodno i jedino ispravno, da se krug progona, netrpeljivosti i podjela u našem društvu zatvori pruženom rukom pomirenja i dogovora, od čovjeka koji je proganjan, a progonu i podjelama se protivio.

Andrija Mandić, moj izbor!

Tagovi