Da se malo zapitamo gdje smo?

Piše: Luka Tapušković

Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije danas je ustoličen u Pećkoj patrijaršiji, mirno, bez ijednog jedinog incidenta, u srcu Kosova i Metohije. Svečani čin uvođenja u tron svetog Save je zaista bio veličanstven, uz prisustvo episkopa i mnoštva vjernog naroda. Naglasimo, u srcu Kosova i Metohije.

Nije potrebno objašnjavati šta je Kosmet i koliko je problema u južnoj srpskoj pokrajini, naročito poslednjih mjeseci. Postoji tu mnoštvo problema, oko tablica, ličnih karata… šta li već sve ne. Ipak, ovaj čin koji je vrlo lako mogao da se okarakteriše kao visokorizični prolazi bez ijednog jedinog incidenta, jednog jedinog ekscesa. Oni koji bi, po nekoj logici, trebali najviše da se protive činu ustoličenja, to nisu radili. Konkretno mislim na albanski etnos sa Kosmeta, druge vjeroispovjesti.

Poražavajuće. Ne po njih, njima služi na čast, već je poražavajuće po Crnu Goru.

Zemlja koja je i po istoriji i u svom svom biću pravoslavna nije ovako, u miru, dočekala svog vjerskog poglavara, mitropolita Joanikija. Štaviše, primorala ga je da dođe u grad u kom će se ustoličiti helikopterskom akcijom gdje su bile angažovane sve službe bezbjednosti. Pade mi na pamet taj crni dan kada su se Cetinjem miješali tamjan i suzavac, žar briketa i žar suzavaca ispaljenog iz puške, pomiješan sa paljevinom od molotovljevih koktela. Eto, da napravimo paralelu – nakon svega što se dešavalo na Kosmetu između srpskog i albanskog naroda, više vjerske tolerancije postoji tamo nego li u Crnoj Gori gdje žive ljudi iste vjere!

Zašto se to desilo je pitanje za sve nas. Ili baš ne? Ajde da uklonimo sve priče o tome kako postoje identitetske podjele, bar po liniji 5. septembra, u Crnoj Gori jer je to klasična lažavina. I vi i ja smo svjesni da postoji grupa poslušnih pasa koja je pokorna Milu Đukanoviću i da je to jedini problem Crne Gore. Da Đukanović i njegova medijska ekipa nisu forsirali priču o „srpskoj okupaciji“ i „velikosrpskom imperijalizmu“ apsolutno ničega ne bi bilo 5. septembra i to je tako. Sličnu retoriku su mogli da koriste albanski političari i da izazovu haos. Nisu to uradili.

Dakle, do politika je i sluganskih medija koji služe tim i takvim personama. I to, očigledno, sve po okriljem mafije, što smo vidjeli, naročito ove godine, makar po onome što su mediji pisali. Upravo je ta grupacija oko Đukanovića, mnogi kažu švercerska grupacija, bila ta koja se usprotivila ustoličenju ne bi li stvorila političku nestabilnost i koliko toliko u toj nestabilnosti, ponovo uhvatila poluge vlasti, mada im je koliko vidimo u poslednjih pola godine, to vrlo slabo išlo. Bilo je šta je bilo, bačena je ljaga na Crnu Goru. 5. septembar svakako ostaje jedna velika sramota, ali opet, po Božijem dopuštenju. Nego eto, Bogu hvala, otupjele su oštrice, koliko toliko. Daj Bože da otupe do te mjere da budu odstranjene. Makar do tog nivoa da odnosi između Srba i Albanaca na Kosovu ne budu primjer nama kako mi, koji smo naši, treba da se ponašamo. Ne kažem da gore trebaju odnosi biti „na nož“, ne daj Bože, nego ovo koristim samo kao primjer kako mi treba da se pomalo popravljamo.

I na kraju, patrijarhu srpskom, mitropolitu beogradsko-karlovačkom i arhiepiskopu pećkom Porfiriju, na mnogaja ljeta! Dostojan!