Piše: Kasper I
Pitanje da li su ljudi danas manje inteligentni nego ranije postaje sve češće, naročito kada se uporede navike novih generacija sa onima prije digitalne ere. Na prvi pogled, statistike koje se često citiraju na internetu djeluju zabrinjavajuće: slabija koncentracija, kraće čitanje, pad rezultata u nekim testovima pismenosti i matematike, pa čak i navodno opadanje opšteg koeficijenta inteligencije kod mladih.
Ali stvarnost je mnogo složenija od narativa „postajemo gluplji“.
Šta zapravo kaže nauka?
Tokom 20. vijeka dugo je postojao fenomen poznat kao Flynnov efekat – svaka nova generacija imala je u prosjeku bolje rezultate na testovima kognitivnih sposobnosti od prethodne. Objašnjenja su bila jasna: bolja ishrana, obrazovanje, zdravstvena zaštita i okruženje koje stimuliše mozak.
Međutim, u posljednje dvije decenije u nekim razvijenim zemljama primijećen je zastoj ili blagi preokret tog trenda. Ali naučnici ne slažu se da to znači „gluplje generacije“. Češće se govori o promjeni načina razmišljanja i testiranja, a ne o padu same inteligencije.
Drugim riječima – mjeri se nešto što se promijenilo, a ne nužno nešto što je nestalo.
Jedan od glavnih osumnjičenih u javnoj debati je tehnologija. Pametni telefoni, društvene mreže i vještačka inteligencija promijenili su način na koji učimo, pamtimo i donosimo odluke.
Umjesto da pamtimo informacije, mi ih „delegiramo“ uređajima. Umjesto dužeg razmišljanja, navikli smo na brze odgovore. To ne mora značiti da smo izgubili sposobnosti, već da ih drugačije koristimo.
Mozak, kao i svaki drugi „mišić“, prilagođava se onome što najčešće radimo. Ako stalno koristimo GPS, slabije pamtimo rute. Ako stalno dobijamo sažetke, slabije vježbamo duboko čitanje. Ali to je adaptacija – ne nužno degradacija.
Obrazovni sistemi u mnogim državama i dalje su zasnovani na modelima iz industrijskog doba: učenje napamet, standardizovani testovi i linearno razmišljanje.
S druge strane, današnji svijet traži sasvim druge vještine: kritičko mišljenje, digitalnu pismenost, sposobnost filtriranja informacija i rad sa alatima vještačke inteligencije.
Tu nastaje jaz – ne između „pametnih i glupih“, nego između sistema koji kasni i svijeta koji se ubrzava.
Da li nas neko „planski zaglupljuje“?
Ideja da postoji centralna agencija ili grupa koja planski smanjuje inteligenciju populacije više pripada teorijama zavjere nego ozbiljnoj analizi.
Međutim, postoji nešto realnije i manje dramatično: ekonomija pažnje.
Digitalne platforme zarađuju na tome da zadrže našu pažnju što duže. Algoritmi su dizajnirani da nude sadržaj koji je zabavan, emotivan i brz – ne nužno dubok ili edukativan. Posljedica toga može biti osjećaj površnosti i kraće koncentracije, ali to je nusproizvod poslovnog modela, ne skriveni plan.
Ideja da će inteligencija postati infrastruktura, poput struje ili interneta, već se djelimično ostvaruje kroz razvoj vještačke inteligencije. Kada govori o „inteligenciji kao servisu“, to ne znači da će ljudi ostati bez sopstvene sposobnosti razmišljanja, već da će imati alat koji im pomaže da razmišljaju brže i efikasnije.
Kao i svaki alat – može se koristiti da pojača ili oslabi vještine, u zavisnosti od načina upotrebe.
Nema čvrstih dokaza da su nove generacije „gluplje“. Ima dokaza da:
– drugačije obrađuju informacije
– manje se oslanjaju na memoriju, više na dostupnost informacija
– imaju kraću pažnju u prosjeku, ali veću brzinu snalaženja u digitalnom okruženju
Prava opasnost možda nije u tome da postajemo manje inteligentni, već da prestajemo da je vježbamo na načine koji su nam ranije bili prirodni.
Na kraju, pitanje nije da li nas „neko zaglupljuje“, nego da li sami biramo pasivnost u sistemu koji nudi beskrajnu distrakciju – ili ćemo naučiti da koristimo tehnologiju bez gubitka dubine mišljenja.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
