DA LI SE NJEGOŠ VRATIO MEĐU SVOJ NAROD

Piše Perica Đaković

Lijepo je što ovih dana slavimo najvećeg među nama, vladiku i pjesnika Petra II Petrovića Njegoša, makar i kroz, prošle godine uvedene, Njegoševe (neradne) dane. Ali, da li se vladika i
pjesnik vratio svom narodu, kako je on sam to poželio u posljednjem svom trenutkuovozemaljskog bivstvovanja. Na umrlom času, svom ađutantu i prijatelju Miloradu Medakovićunaložio je da zapiše njegov amanet: „Ja hoću da me saranite u onu crkvu na Lovćenu… To je moja potonja želja, koju u vas ištem da je ispunite i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinjet, kako i ja hoću, onda ću ve ostaviti pred prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalostniji i tu moju žalost stavljam vami na dušu.“

Tadašnji Crnogorci su, da se podsjetimo, želju vladike ispunili, njegove posmrtne ostatke su prenijeli na Jezerski vrh u malu ali jedinstvenu kapelu (posvećenu Svetom Petru Cetinjskom), koju je sam Njegoš podigao 1845. godine), tako da je sa svih strana odakle se na nju gleda bila ista.

Nijesu je Austrijanci 1916. gađajući je sa brodova iz Boke bez razloga rušili, znali su oni koju moć ima Njegoš u svom, ali ne samo u svom, narodu. Mislili su da su tada sa pravoslavljem u Crnoj
Gori završili, ali nijesu računali na veličanstven povratak srpske vojske pod vođstvom Njegoševog bliskog rođaka, unuka kralja Nikole, kralja obnovitelja Aleksandra, jedinog kralja rođenog na Cetinju. Po oslobađanju okupirane Srbije, ali i ovih prostora, Boke, Aleksandar je po svoj ranijoj naumi sa Meštrovićem htio da svom pretku, najvećem među Crnogorcma podigne mauzolej.

Međutim, crkvene vlasti, a čija je to i bila zemlja na vrhu Lovćena, usprotivile su se tome, pa je slušajući mudrost vladika Aleksandar obnovio kapelu gdje su kosti vladara Crne Gore, velikog vladike i pjesnika, ponovo našle svoj mir a njegova duša pogled na Crnu Goru i Boku koju je kao mladić zavolio. I bi tako od 1925. pa sve do 1972. godine, kada su tadašnje komunističke vlasti u Crnoj Gori prihvatile nalog sa višijeh istanci da se sruši Njegoševa zavjetna crkva – kapelica a na njenom mjestu podigne Meštrovićev mauzolej. Džaba su bili mnogobrojni glasovi razuma intelektualaca, umjetnika (Lubarda je rekao svoje sa njegovim Sumrakom Lovćena), sveštenstva i tadašnjih vladika (a ko je njih tada uopšte slušao), pa i običnog naroda (Isa Mahmutovića, radnika iz Bijelog Polja, koji je odbio da učestvuje u rušenju njemu tada tuđe svetinje). Naum sa državnog političkog vrha te 1972. godine su poltronski spoveli domaći titoisti (nije vrijedno da im imena spominjemo), misleći da će Crna Gora definitivno raskrstiti sa crkvom i njenom ideologijom. Zalud su, što bi rekao Mitropolit Amfilohije, utamničili Njegoša u mermeru u dnu mauzoleja, 1974. godine, kako piše u osnovnim podacima Vikipedije, ne dozvolivši da se vladici tu služe pomeni. Za zvanični internet, a on današnjoj mladosti kroji istoriju, ne postoji podatak da je Njegoš sahranjen u njegovoj crkvi na Jezerskom vrhu 1851. godine i da tada nijesu uspjeli da ga utamniče, kao što su to mislili da su uradili 1974. godine. Naprotiv, vjera među običnim Crnogorcima je ostala da tinja, sve do povratka Rista Radovića u njegovu Crnu Goru, koju je svojim dolaskom preporodio. Kako reče Matija Bećković, uspio je da vrati Crkvu u narod, a narod u Crkvu, jedino mu je ostala neispunjena želja da na vrh lovćena pored Mauzoleja ponovo bude kapelica.

“Nisam za rušenje Mauzoleja, neka on ostane kao svjedok jednog vremena i razmišljan,a, dobrog ili lošeg narod će procjeniti, ali sam vidio i našao prostor gdje bi se mogla, trebala vratiti kapelica i time ispuniti potonji amanet pjesnika i Vladike i tada će se, vjerujte, Crna Gora pomiriti”“- riječi su Mitropolita u intervjuu koje sam zapisao u knjizi “Morački jasnovidac”.

No, da se vratim ovom novembru gospodnjeg nam ljeta 2024-tog. Njegoš se vratio kroz svoje dane, 13. i 14. novembra. Ali mu se pomen ne može i dalje služiti na grobu, iako smo ispred Mauzoleja prije neki dan vidjeli polugole plesačice i kako neki Albanac snima spot. Taj skandalna vrhu Lovćena izgleda nikom u ovdašnjoj vlasti nije zasmetao, jer, istina, oni su preokupirani dnevnim političkim problemima. Crna Gora je i dalje podijeljena, razumijem oko politike, ali ne razumijem zašto oko Njegoša i njegovog amaneta, valjda bi to trebalo da bude nit koja nas spaja.

Veliki vladika i pjesnik se pomalo vraća i na mjesto u školama odakle su neki htjeli da ga izgone ali im nije pošlo za rukom. Čudna je i odluka Jakovova, predsjednika države na koji način i kome je uručena Njegoševa nagrada, čovjeku kažu koji je bio protiv ustoličenja potonjeg Mitropolita na Cetinju, gradu u kome se vijekovima ustoličavaju crnogorske vladike. Zato i poslije svega postavljam sebi, a i vama pitanje: „Da li se Njegoš vratio među svoj narod“, koji je napustio 31. oktobra 1851. sklopivši oči na Cetinju.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)