Da li je samostalnu Crnu Goru stvorio Milo Đukanović ili su za to zaslužne zapadne obavještajne službe i organizovani kriminal?

U našoj javnosti figurira shvatanje da je današnju samostalnu Crnu Goru stvorio njen aktuelni predsjednik Milo Đukanović. I on sam to nameće kao činjenicu tako da je kod jednog dijela građana u toj državi kult „oca nacije“.

Oni koji ga obožavaju u Crnoj Gori, pa i oni koji ga iz nekih političkih i drugih interesa veličaju u Srbiji, tvrde da je upravo on uveo Crnu Goru u „zapadni svijet“ i napravio od nje modernu, demokratsku i perspektivnu državu.

Već i površina analiza, ako se sagledaju zakulisne igre moćnih zapadnih obavještajnih službi, pokazuje da ništa od toga nije tačno.

Plan CIA

Mnogi bi se iznenadili činjenicom da ni ideja o osamostaljenju nije Milova nego platforma sveobuhvatne specijalne operacije američke CIA-e na planu slabljenja Srbije i realizacija samostalnosti ne može se pripisati (samo) njemu jer je zasnovana na specifičnoj vrsti organizovanog kriminala po ideji iste obavještajne službe.

U vrijeme zajedničke države Milo Đukanović je došao u sukob sa Slobodanom Miloševićem, i tu važnu činjenicu je iskoristila CIA.

Vezu sa Đukanovićem uspostavio je veoma sposoban američki diplomata i obavještajac Rober Gelbard, tadašnji izaslanik Stejt departmenta za Balkan.

To je bio sudbinski trenutak za Srbiju i Crnu Goru, jer je od tada Milo pod potpunom kontrolom i više ga treba posmatrati kao agenta CIA-e nego kao crnogorskog predsjednika.

Zapad je na  osamostaljnenju Crne G0re nsistirao kako bi Srbija ostala bez izlaza  na more, da bi oslabili njen geostrateški položaj, a Milo je taj plan objeručke prihvatio kao svoju političku strategiju.

Međutim, pojavio se ozbiljan problem finansiranja tog plana jer su procjene ukazivale da će to to biti  dugoročno i veoma skupo.

Vlade zemalja koje treba da odobre takva sredstv lako shvataju potrebu podrivanja i razbijanja država kooje su im trn u oku, ali teško mogu da se prihvate finansiranja nove državice koju trebada predvodi lider sa svojim kadrovima iz komunističkog miljea.

Jer, Crna Gora ni tada , kao ni danas, ni za koga (sem naravno za Srbju) nije bila dovoljno strateški interesantna da bi trošili novac  svojih poreskih obveznika na finansiranje prevrtljivog autkorate.

Dubinska kriminalizacija

CIA ne bi bila tako moćna kada za sve stuacije ne bi imala originalna rešenja i dobro razrađen plan, i tu počinje, dubinska kriminalizacija Crne Gore.

Novac za finansiranje procesa osamostaljenja i održanja na vlasti Mila Đukanovića u novoj samostalnoj državi namaknut je organizovanim kriminalom, i praktično nema dileme da bez tog novxa samostalna Crna Gora danas ne bi postojala.

To je prije nepuna dva mjeseca u intervjuu jednom hrvatskom listu priznao tadašnji ambasador SAD-a u Hrvatskoj Vilijem Mongomeri:

„Kada se Đukanović okrenuo i odmakao od Miloševića i kada je bilo veoma teško obezbijediti finansiranje za njegovu vladu, počeli smo da dozvoljavamo masovnim krijumčarima duvana da operišu iz Crne Gore.Mi kao Zapad. Okrenuli smo glavu i odlučili da ne vidimo to krijumčarenje. Među ostalima i Italija“.

A zna se, gdje diplomate i političari namjerno okreću glavu i prave se da ništa ne vide, nastupaju obavještajne službe svojim tajnim akcijama.

One, a prije svega CIA, pomogle su i da organizuju krijumčarenje i one su ih pvezale sa mafijom i organizovanim kriminalom u Italiji, na Balkanu i širom Evrope.

Nakaradni stavovi zapadnih sila stavili su Mila Đukanovića i njegovu vladu u situaciju da, umjesto da razmišljaju i prave planove finansiranja države iz privrede, prave planove finansiranja organizovanim kriminalom.

Da bi krijumčarili duvan, naravno da su morali stvoriti dobro organizovane i opremljene  tajne kriminalne grupe, koje će biti dovoljno povjerljive da tako osjetljiva i kompromitujuća stvar ne procuri u javnost,i dovoljno „poštene“ da planirani priliv novca stvarno stiže u vladu.

Tako su nastali mafija i kriminalni klanovi u Crnoj Gori koji su vremenom narasli do neslućenih granica.

To je i odgovor na pitanje odakle tako maloj državi toliko moćni kriminalni klanovi koji predstavljaju balkansku, evropsku, pa i globalnu opasnost.

Ako je već vlast Crne Gore po nagovoru CIA-e organizovala krijumčare i krijumčarske mreže, naravno da je tu svoju tajnu organizaciju morala da kontroliše.

Ko je drugi mogao da napravi i razradi takvu mašineriju nego crnogorske obavještajno-bezbjednosne službe, a naravno, zbog kontrola na granicama, u lukama, na aerodromima, putevima i na moru morala je biti uključena policija, carinska služba, pa i vojska.

Povjerljiv krug državnih službenika koji su znali za taj državni kriminal nije smio da bude preširok, kako bi ostao povjerljiv.

U takvoj organizacijskoj šemi ni krijumčari se nisu osjećali kao kriminalci, i njihova veza sa policijom i političarima bila je stvarno poslovna, u državnom interesu.

Vrijeme je učinilo svoje, mafija kao mafija teži da se osamostali i da ogromne prihode zadrži za sebe.

Mnogi u tom lancu su se enormno obogatili, pa i Milo Đukanović.

Šverc kokaina

Po tome je Crna Gora specifična.

U svakoj državi ima organizovanog kriminala, aliteško je naći primjer da je taj kriminal stvorila sama država, i da je on bio osnova njenog opstanka.

Naravno da stariji kadrovi u državnim institucijama sve to znaju.

Mnogi od njih su i bili uključeni u taj proces, i zato su tako bolećivi prema kriminalcima jer se u mnogo čemu osjećaju kao njihovi saučesnici.

Problemi su nastali kada je krijumčarenje cigareta preraslo u nešto drugo, mnogo opasnije ali neuporedivo unosnije- šverc kokaina.

Lako je bilo italijanskoj ili nekoj drugoj mafiji da nagovori švercere duvana da krenu u nešto što donosi ogroman profit, a gdje rizika praktično nije bilo jer su švercerski kanali već bili razrđeni  i potpuno sigurni.

Tačno je da je zaplijena kokaina bilo u Luci Bar, ali nikada nije utvrđeno ko je poslao „robu“, kome je namijenjena, niti je neko zbog toga osuđivan.

Sve je ličilo na poznate mafijaške trikove kojima se „čuva obraz“ policije i države jer se stvara lažna slika borbe protiv kriminala.

Sem toga, uništavanje zaplijene kokaina vršila je država koja je i organizovala šverc, i mogla je umjesto da ga uništi, da ga vrati u kriminalne tokove.

Italijanska istraga 

Ako se sve okolnosti imaju u vidu , onda je istraga koju je 200. godine otvorio Italijanski sud u Napulju stvarno bila iznenađenje, tim više što je u tajnu akciju finansiranja Đukanovićeve vlade bila uključena i Italija.

Interesantno je da krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića i njegovih pomagača u švercu duvana prikazuje faktičko stanje-na njoj ima kriminalaca, kontroverznih biznismena, ali i visokih državnih funkionera.

Na spisku su Brano Mićunović, koji važi za jednog od najmoćnijih bosova u Crnoj Gori, uspješan biznismen blizak Milu Đukanoviću Branko Vujošević, biznismen Veselin Barović i Duška Jaknić, koja je bila predstavnik Crne Gore u Milanu, kasnije crnogorski diplomata u Sloveniji (u medijima se spominje kao veza sa „puljanskom mafijom“).

Vezu kriminalaca i države najbolje objašnjava što je na spisku i Miroslav Ivanišević, bivši ministar finansija, tako da je svaki komentar suvišan.

Zašto je pokrenuta ova krivična prijava, nije sasvim jasno, ali je potpuno jasno zašto su svi optuženi dobili oslobođavajuće presude 2009. i 2010. godine.

Da li je italijanski sud tragajući za italijanskom magijom nabasao na crnogorsku i preduzeo zakonske mjere ?

Sasvim moguće, jer naravno da oni nisu bili upoznati sa akcijom.

Ili je to bila možda poslednja opomena Milu Đukanoviću da finansiranje svoje države i vlade uvede u legalne tokove i da više nema dozvolu da se finansira državnim krijumčarenjem ?

Moguće, jer je nakon toga šverc ušao u strogu ilegalu koja se i danas striktno poštuje.

Ali gotovo je sigurno da je i ovu situaciju iskoristila CIA (ako je nije sama montirala) kao dugoročnu ucjenu i prijetnju Milu Đukanoviću da se okane ruskih tajkuna i njihovog primamljivog novca i da se potpuno distancira od Rusije.

Bilo kako bilo, moćna ruka (zapadnih službi) jednim potezom je teške sumnjivce pretvorila u poštene ljude, koji su čak imali pečat italijanskog suda da su pošteni ljudi.

Milo Đukanović dobio je papir da je pošten državnik, i to ga je još dugo održalo na vlasti.

Neprikosnoveni interesi SAD-a i NATO-a

Nema sumnje da je Milo Đukanović postao teret svojim dvodecenijskim mentorima i da oni žele da ga se riješe, ali ne pada im na pamet da unište tekovine svoga dugogodišnjeg rada o pitanju strateških ciljeva zapadne alijanse (da Crna Gora ostane članica NATO-a, da se priznanje „Kosova“ ne dovodi u pitanje, da se i dalje forsira neprijateljstvo prema Rusiji i Srbiji a jačaju veze sa Hrvatskom).

Preko svoje jake agenture u Crnoj Gori uticali su na sastav nove vlade, tako da sada potpuno kontrolišu i staru i novu vlast.

Ni jedni ni drugi ne donose nikakve važne odluke bez konsultacija sa „stranim ambasadama“.

Sada mogu održati Mila na vlasti, a mogu ga i definitivno srušiti sa funkcije predsjednika.

Mogu kad god požele i srušiti novu vlast ako otkaže poslušnost.

Mora im se priznati da je to sa onog profesionalnog, zanatskog stanovišta, veoma dobro urađenaobavještajna operacija, čak ako se gleda i dvije decenije unazad.

Izostanak medijske podrške Zapada protestima koje je organizova Milo Đukanović sa namjerom da izvši državni udar (ustoličenje mitropolita Joanikija bilo je samo opravdanje) i ponovo uzurpira kompletnu vlst gotovo je siguran znak da je pušten niz vodu.

Jaku podršku dobio je samo iz Hrvatske, lažne države Kosovo i donekle od bošnjačkog dijela BiH, ako je to uopšte vrijedno pažnje.

Bez propagandnih mašinerija kao što su Si-En-En Bi-Bi-Si i Dojče vele, Milove lažne optužbe na račun Srbije, njenog predsjednika i SPC imaju značaj samo za lokalna prepucavanja.

Čini se da on više nema broj telefona na Zapadu koji može da okrene.

Hrvatska veza

Jedino što mu je preostalo (ako se neke okolnosti ne promijene) jeste službena posjeta Zagrebu, što mu baš i nije dobra ideja.

Hrvatska strategija je da huškanjem Mila oslabi Srbiju i kontroliše Crnu Goru.

Milo to očito ne vidi.

Nekritički je prihvatio kompletnu hrvatsku strategiju obračuna sa Srbima, pa se zato sada pita zašto je tamo bila efikasna a u Crnoj Gori ne funkcioniše.

Hrvatska Sigurnosno*obavještajna agencija (COA) ima značajnu ulogu kod ustašizacije dijela crnogorskih građana koji su najtvrđa podrška Đukanoviću, ali sve to nekako gubi političku snagu jer je zasnovano na antisrpskoj propagandi iz devedesetih godina.

Tompsonove podstrekačke pjesme i slikovite parole „Srbe na vrbe“ postaju kontraproduktivne, a ideja o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi,koju mu je takođe poturila COA, na osnovu ustaškog ekstremizma koji nije uspio ni u Hrvatskoj, samo je ujedinila srpski korpus u Crnoj Gori i doprinijela bržem padu Mila Đukanovića.

Predsjednik Crne Gore je posebno nervozan od trenutka zaplijene rekordnog tovara kokaina u Luci Bar(1,4 tone), jer nije siguran ko stoji iza dojave, da li je to američka DEA, i da li je sada stvarno kraj njegovom ilegalnom biznisu.

Dok su premijer Zdravko Krivokapić i vicepremijer Dritan Abazović pohvalili rad policije, on to nije učinio, i od tada je još više radikalizovao proteste jer mu se novo suđenje i zatvor sada čine kao realna opcija.

Dok on traži podršku u regionu i priprema novi pokušaj nasilnog preuzimanja vlasti „strane ambasade“ vrše poslednje provjere funkcionisanja nove vlade da bi se potpuno uvjerili da li ona stvarno funkcioniše onako kako su to zamislili u svojim obavještajnim igrama i u svojim dugoročnim planovima.

Nikome ne vjeruju, nego eksperimentišu- ako premijer Krivokapić pod pritiskom Srba koji su ga predložili i pokuša nešto da promijeni, tu je Abazović da mu to ne dopusti.

Tako je, na primjer, zaprijetio da će srušiti vladu ako Krivokapić smijeni šefa policije zbog loše intervencije prilikom nasilnih protesta na Cetinju.

A Milo Đukanović će u „penziju“ jedino ako se agentura u npvoj vlasti pokaže kao apsolutno pouzdana i kooperativna sa „stranim ambasadama“.

(PEČAT)