Da li je moguće pomirenje Srba i Hrvata?

Piše: Goran Šarić, hrvatski istoričar

 

Postoji način da se pomire Hrvati i Srbi, ako preživi, a neće. Jer će bijela kuga pojesti i jedne i druge. Ako ta dva naroda dočekaju 22. stoljeće doći će do novog sukoba kad tada, ako se ne uradi sljedeće:

1. Hrvati moraju odustati od trijumfalizma tokom proslave Oluje. Mogu obilježavati što su uspostavili suverenitet nad cijelim međunarodno priznatim teritorijem Republike Hrvatske, mogu obilježiti povratak Hrvata koje su krajiški Srbi protjerali 1991., komemorirati sve hrvatske žrtve ubijene prije „Oluje“, ali i sve srpske žrtve ubijene prije i u „Oluji“

Hrvati trebaju jasno reći: „Žao nam je što su Srbi otišli, žao nam je ako smo bilo kako pridonijeli njihovoj nesreći. Egzodus Srba iz Krajine nije samo naša krivica, već i Beograda, a i njih samih, odnosno njihovog rukovodstva iz Knina.“

2. Prilikom dana sjećanja na Vukovar, Hrvati trebaju komemorirati i sve srpske civile ubijene prije početka rata u Vukovaru i tokom rata. Predstavnici Srba, kako Srba iz Hrvatske, tako i službenog Beograda trebaju svake godine odnijeti vijenac na „Ovčaru“. U koloni sjećanja trebaju biti zajedno Hrvati i Srbi.

3. Neka se izabere nekoliko mjesta, ne moraju uvijek ista, poput Lovasa, Škabrnje, Lore, Voćina, Grubora, gdje će se predstavnici oba naroda zajedno pokloniti žrtvama.

Neka se u zajedničkoj izjavi kaže: „Možda se nikad nećemo složiti oko toga šta je dovelo do hrvatsko-srpskog sukoba i rata 1991., možda ni nema samo jedne istine i samo jednog kuta gledišta, možda dva naroda imaju različite percepcije istih događaja, ali 100 posto se slažemo da i jedni i drugi žalimo za svakim ubijenim Srbinom i Hrvatom u tom prokletom ratu. Kajemo se što je uopće došlo do svega toga, bez obzira tko je više kriv.“

4. Jasenovac mora biti početna točka svih hrvatsko-srpskih razgovora jer genocid nad Srbima u NDH po broju žrtava, svireposti i monstruoznosti daleko prelazi sve ranije i kasnije sukobe ta dva naroda. Hrvati moraju pokazati iskreno kajanje radi toga, ne zato što su kao narod kolektivno krivi, nego zato što su pripadnici hrvatskog naroda počinili takva zlodjela u ime hrvatskog naroda.

5. Još uvijek se traga za gotovo 2 000 nestalih Hrvata i Srba. Jedni drugima moramo dati dokumentaciju o nestalima. Njihove obitelji zaslužuju bar toliko.

Ovo je naravno samo moja utopija. U praksi, nitko ne može razjedini Srbe i Hrvate, i nitko ih ne može ujediniti. Hrvati će i dalje slušati srpske pjevače, gledati srpske serije i navijati za Noleta, Srbi će i dalje ljetovati na Jadranu, u jelo stavljati Vegetu i gledati hrvatsku nogometnu reprezentaciju. I dalje će se u dijaspori družiti, surađivati, i taman kad misliš da se nešto izgradilo, opet će se sukobiti.

Prokletstvo Srba i Hrvata je što su previše slični da ne bi bili jedan narod, a previše različiti da bi bili.

Problem Srba i Hrvata je što je taj odnos kao propali brak. Sve što kažu bivši supružnici jedno za drugo je točno.

Ako se želimo pomiriti, moramo prestati sa međusobnim optužbama, podvalama, lažima, beščašćima, pričama o tome tko je prvi počeo? „Zar je važno tko je kriv, kad se već sve to desi… “ kaže jedna pjesma.

To hrvatsko-srpsko ludilo traje predugo. I zato ubuduće, u vrijeme „Oluje“ neću više pisati o srpsko-hrvatskim odnosima. Index.hr o kome mislim sve najgore (osim što nekad otvori neku HDZ-ovu aferu), je pokazao kako postupiti – treba u tim danima potpuno ignorirati „Oluju“, proslave, postrojavanja HOS-ovaca, paljenja baklji, svečane izjave… ima 360 dana u godini kad se o svemu tome može govoriti.

Da se razumijemo, ne zagovaram guranje glave u pijesak, ali ne može se mržnja pobijediti novom mržnjom. Već znam reakciju Srba da je masakr u Prebilovcima 600 žena i djece od strane ustaškog noža iz 1941. istina i Hrvata da je stradanje 27 djece od granata vojske Republike Srpske 1992. u Slavonskom Brodu istina.

Jasno je da Srbi i Hrvati ne mogu jednu istu istinu. Ljudi su po prirodi neobjektivni. Meni se neka pjesma sviđa, vama uopće nije legla, vama je neka žena lijepa, meni ružna… Međutim, ovdje se ne radi o tome, već o jednog duhu mržnje i optuživanja koji je bolestan.

Čisto sumnjam, da osim najbliže rodbine itko zaista žali ubijene u Prebilovcima ili Slavonskom Brodu. Klinci 1995. godište vrište da neće zaboraviti Vukovar?! Pa ti se ni ne sjećaš Vukovara. Dakle, Vilim Karlović koji je zvjerski mučen u Vukovaru se danas zalaže za suradnju Srba i Hrvata, a ti bi se ubijao preko društvenih mreža?! Upoznao sam srpskog oficira kojem su cijelu porodicu pobili na Kozari, pa nije mrzio Hrvate.

Istina je čvrsti stub, sigurna luka na obali olujnog mora. Ali ne istina koja donosi valove mržnje Moj pokojni prijatelj Damir Gal je uvijek govorio: „Istina koja nije iznesena s ljubavlju, nije istina.“

Znam da od pomirenja Srba i Hrvata nema ništa. Ali napisah ovo da ne bude da sam znao kako da se pomirite, a da vam nisam rekao.