Piše: Kasper I
Inat je jedna od onih ljudskih osobina koja na prvi pogled izgleda kao prkos upućen drugima, kao tvrdoglavo „neću“ izgovoreno u lice svijetu, ali čim se malo zagrebe ispod površine, postaje jasno da se tu zapravo vodi razgovor sa samim sobom.
Čovjek se inati, ali ne zato što želi da povrijedi drugoga, nego zato što pokušava da sačuva ili ponovo uspostavi sliku o sebi koja je negdje uzdrmana, osporena ili dovedena u pitanje. U tom smislu, inat nije društvena nego intimna pojava — on je unutrašnji otpor koji traži potvrdu lične vrijednosti, čak i kada ta potvrda dolazi po cijenu vlastite štete.
Zato se često kaže da se iz inata ne radi drugome nego sebi, jer posljedice takvog ponašanja najčešće ne osjeća onaj kome je inat upućen, nego onaj koji ga nosi kao teret.
Psihološki gledano, inat je mješavina ponosa, povrijeđenosti i potrebe za kontrolom, ali i svojevrsni mehanizam samoodbrane: kada neko kaže „ne možeš“ ili „nisi u pravu“, u čovjeku se ne budi samo otpor prema toj osobi, nego i prema vlastitoj sumnji.
Tu nastaje paradoks — čovjek pokušava da pobijedi spoljašnju prepreku, a zapravo se bori sa unutrašnjim glasom koji ga testira. Zbog toga inat može biti i pokretač i kočnica; nekoga može gurnuti da dokaže sebi da može više nego što mu je rečeno, ali ga isto tako može natjerati da istraje u pogrešnom pravcu samo zato što ne želi da „popusti“.
U narodnoj mudrosti postoji svijest o toj dvostrukosti, pa se kaže da je „inat rđav zanat“ i da „ko se inati, sam sebi šteti“, jer se kroz vijekove uočilo da tvrdoglavost često više košta onoga ko je nosi nego onoga protiv koga je usmjerena.
Ipak, inat nije samo slabost; on je i znak da čovjek ima granice koje ne želi lako da pređe, da ima osjećaj dostojanstva koji ga tjera da se suprotstavi, čak i kada nema racionalne koristi od toga.
Zato je inat često blizak ponosu, ali i blizak nesigurnosti, kao da stalno balansira između „moram dokazati“ i „ne smijem popustiti“. U toj napetosti rađa se njegova prava priroda — on je ogledalo, a ne oružje, jer više govori o unutrašnjem stanju osobe nego o stvarnoj situaciji u kojoj se nalazi.
Možda je zato inat toliko misteriozan: spolja izgleda kao borba sa drugima, a iznutra je najčešće pokušaj da se čovjek izbori sa sobom, sa slikom koju ima o sebi i sa strahom da bi popuštanje značilo gubitak lične vrijednosti.
I tako inat ostaje paradoksalna sila — istovremeno i motor i kočnica, i otpor i samosabotaža, i dokaz snage i znak ranjivosti, uvijek negdje između odluke da se ide naprijed i potrebe da se ostane u pravu.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
