DA GA GLUMI KLUNI

Piše: Bojo Pižurica

Sada kada je sve gotovo, kada je sve jasno i kada berićet kuca na sva naša vrata, ostalo je samo još jedno pitanje. Ko će da ga glumi. Onoga je Ričard Barton a ovoga bi mogao DŽordž Kluni. Kluni da glumi Kljunija. DŽordž da glumi Žorža.

Kluni za ulogu ima sve, i stas, i glas. Fali mu samo sat. Ne onaj premijerski, nego onaj ručni. Da se razumijemo, ima Kluni sat, ali njegov djeluje nekako otrcano i jeftino. Treba voditi računa o svemu, đavo je u detaljima. U sjaju i šarenilu.

Dobar i skup sat, zna se, neophodan je za status i autoritet. Ne bi ni Kljuni to sporadi sebe, nego sporadi autoritet. A i da pojača bljesak pod smrknutim obrvama. Pa da se bude društvo sa članovima svijeta koji gledaju užarenim očima. Ne bi bilo loše da se tu ima koja para ili zlatna poluga, jer je sjaj tog žara direktno proporcionalan količini tih poluga.

Vlada to treba da sredi. To oko sata. Odijela neka iznajme, bolje nego da se kupe, ne može vlada baš da bankrotira. Ima Kluni odijela, nije problem, ali spram ovoga našeg, djeluju ko da ih je kupovo na rasprodaji u Mali magacin. Neka kupe i crevlje, i kravatu. Da se kupi i kaiš, da ne spadnu gaće. Vladi, a ne Kluniju. Jer ako vladi spadnu gaće, onda ništa od filma.

Treba kupiti i košarkašku loptu da vježba skok šut i slobodna bacanja. Jer biće scena u filmu sa košarkaškog terena. Sa drugarima. I kumovima. I jaranima. I šokovima. I elektrošokovima.

Eto fino. To kad se sredi, Kluni može da počne sa pripremama za ulogu. Da se malo ispravi, podigne glavu, udrči se, nauči da gleda sa visoka. Da uzvije vjeđe, sastavi šake kako treba, pravi grimase i druge sitnice.

Onda hod. Naučiti ga da hoda sitnijim koracima. Da ne zapne đe za kakvu elektranu. Ili luku. Duži koraci sudarali bi ga sa tjelohraniteljima. Kakav bi to film bio da se Kluni non stop sudara. Đa sa tjelohraniteljima, đa sa ovima sa obje strane primorja. Na kraju bi se sudario i sa samim sobom ali mi nećemo dramu, hoćemo film.

Onda govor. Kluni govori američki. Kljuni ne govori ali ga savršeno razumije. Bolje od svih Klunija, kljunića i kunića. Tu može biti malih problema jer Kluni treba u prvom dijelu filma da govori srpski a u drugom crnogorski. U prvom bre i čoček , a u drugom đe i čoče.

Dakle, odijelo, sat, grimase, ležeran govor, položaj ruku, ufircan hod. I eto pola posla. Kluni će to sve da savlada, bez brige. Toliki su savladali pa će i on.

Vlada Kluniju da nađe smještaj. Ne ono kad se jedno drugome smješta i namješta nego ono kad se spava. Ima tu eksperata za spavanje. Možda Sveti Stefan. Ako nije iznajmljen. Ako je valjo Rokiju, i Rokijima, valjaće i Kluniju.

Može biti da Kluni voli da mu se zapjeva. Vlada ima onaj avion, pa neka pošalju po muziku. Pjevačice posle sklanjati da se Kluni previše ne uživi u ulogu kad mu zaigra brčić. I da se zove onaj kuvar. Nećemo valjda dopustiti Amal da mu kuva.

E sada, onaj teži dio. Bojim se da će, iako vrhunski profesionalac, imati velikih problema. Psihičkih. Da uđe u lik. Treba u jednoj osobi odglumiti tolike likove. Savladati tolike kontroverze. Tolike metamorfoze. Toliku pustu savjest.

Od kosovskog osvetnika do evrokopljanika. Od duvača u srpski tamjan do evrojurišnika. Od dubrovačkog tobdžije do papskog povjerenika. Od modernog demokrate do crnogorskog Seku Turea. Od načertanog despota do popa dukljanina. Plus neimar. Plus biznismen. Plus bankar. Plus utemeljivač. Plus misionar. Plus religiozni reformator i entuzijasta. Plus referen dum dum. Ne bi tri Klunija.

A duša, šta ćeš, patriotska. Nikšićki golubija. Lirska. Sa svilenim prelivima. Ne bi Lubarda. Vabljena slatkom pjesmom morskih sirena. Kako odatle do tvrdih slojeva grubosti, osionosti i razmetljivosti. Teško Kluniju. Ne kuni nas Kluni.

Ko Raskoljnikov, daleko bilo. Zločin i kazna. Plus Poniženi i uvrijeđeni. Plus Bijele noći. Plus Braća Karamazgovi.

Molim da niko ne javlja DŽordžu šta ga čeka. Neka misli, uloga ko uloga. I masne pare. Uvijek su u pitanju masne pare. Samo ne kod Kljunija. Kod njega je patriotizam. Eh, to blaženo utočište svih uzvišenosti i vrlina.

Plašim se za Klunija. Posle uloge, to više neće biti isti čovjek. Zapašće u tešku depresiju. Zapitaće se onako uzdrman – šta sam ja nesrećnik radio u svom životu. I Amal bi onda zapala u depresiju. Ona je advokatica, možda bi mogla, dok je tun, da radi kao pripravnica kod neke ovdašnje koleginice. Našlo bi se, zar, nešto.

E da, ostaje pitanje ko će da piše scenario. Pa zna se. Kao i sva scenarija. Služba. Služba za pisanje i realizaciju scenarija. Prilikom pisanja voditi računa da se izbjegnu događaji iz mladosti. I iz zrelog doba. I iz zrijelog. A pogotovo iz zlatnog. Kluni će to nadoknaditi svojim neponovljivim talentom i šarmom.

Pitate se, ako izbacimo sve događaje, o čemu bi onda bio film?! Pa o nama. I o putu koji to nije.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)