Čurović na svečanosti 210 godina Njegoša – Um i duša slavjanska: Neprolaznim djelima najumnijeg srpskog sina uspostavljena vertikala našeg postojanja

Svečanost 210 godina Njegoša – Um i duša slavjanska, održana je u Ruskom domu 14. decembra.

U ime organizatora govorio je Željko Čurović, predsjednik Saveza Srba iz Crne Gore, čiju besjedu prenosimo integralno:

„Časni oci, dame i gospodo,

Čast mi je da vas pozdravim u ime Saveza Srba iz Crne Gore sa sjedištem u Beogradu, kao organizatora večerašnjeg sobranja, baš u jedino toplom domu za srpski rod van svoje otadžbine, u Ruskom domu.

Savez Srba iz Crne Gore je organizacija koja se bavi tradicijom, kulturom i identitetom srpskog naroda. Naša programska načela je blagoslovio blaženopočivši mitropolit Anfilohije. Nije prilika da nabrajamo rezultate našeg rada kojih je bilo zaista dosta za ovih četiri ipo godine od osnivanja, to ostavljamo kao izvještaj za našu skupštinu. Moram napomenuti da naš rad podržavaju institucije države Srbije.

Cilj večerašnjeg sabranja je da se okupimo oko svevremenog Petra drugog Petrovića Njegoša, najumnijeg srpskog sina, čijim pisanim i neprolaznim djelima je uspostavljena vertikala našeg postojanja.

Da li smo u toj vertikali ostali uspravni i ispravni, pitanje je za sve nas.

Oblačeći monaške rize, Rade Tomov je primio i krunu Nemanjića, preuzimajući duhovni i svetovni presto crnogorski.

Nije se Njegoš mogao odvojiti od duha svoga naroda, već je sa njim srastao perom, gradeći svoj pjesmotvor, ostao vječno da živi kao izdanak slobode.

Upravljao je državom i narodom iz stolice Svetog Petra cetinjskog umom velikog genija živeći skromnim životom, kako je živio i njegov narod. Imao je viziju života i posle fizičke smrti. Dao je zavjet crnogorcima, kad premine ovozemaljski život da ga sahrane u Kapeli na Lovćenu, koju je podigo kao zavjetnu crkvicu.

„Ja hoću da me saranite u onu crkvu na Lovćenu…To je moja potonja želja koju vam ištem da je ispunite. I ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinit, kako ja hoću, onda ću vas ostaviti pod prokletstvom, a moj poslednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost stavljam vama na dušu.“

Od vremena kada je zavapio sa vrha Lovćena: „A ja što ću ali sa kime ću, malo rukah malena i snaga, jedna slamka među vihorove, sirjak tužni bez iđe ikoga!“ Ili onaj koji nadodaje u svom bolu „Da je iđe brata u svijetu da požali ka da bi pomoga!“

Do današnjeg dana sudbina srpskog naroda se nije promijenila, kao da i nakon bezmalo dvjesta godina od Njegoševog vapaja živimo u istom ehu, koji se čuo do neba i ne prestaje do današnjih dana, već dopire do nas i opominje svojim bolom, bez nade da ćemo se dozvati dok se ne ispuni Njegošev zavjet. Od Kosovskog usuda do današnjeg dana, molimo Boga da nas ne odrine, da nas prigrli i spasi, kao jedina nada za opstanak naroda i države, jer nemamo druge nade i u drugog uzdanja „sem u Boga i u svoje ruke“ kako kaže sam Njegoš. „Nadanje je naše zakopano na Kosovu u jednu grobnicu“ poručuje nam „tajnovidac“ lovćenski.

Gledajući iz današnje perspektive modernog glamura, teško je razumjeti Njegoša i njegovo shvatanje života oblikovano u duhovnim, moralnim i viteškim podvizima. Kada je Vuk Karadžić htio da objavi prevod Novoga Zavjeta, zatražio je blagoslov od Njegoša. Ali po tvrđenju Milorada Medakovića vladika mu je dao odgovor:

Nijesu moji posli, da rukujem pismom,

Ovdje knjige pišu krvlju i olovom,

Što imasmo slova u metke izlismo

Zbog plaveti neba nad našijem krovom.

Zato, izlio sam meleme svih riječi,

Ko za braću bude Vuče, stao na bojište,

Od jarma prokletstva što ga većma gnječi,

Neka dođe k meni blagoslov da ište,

Vladika sam Vuče, samo za bojište!

Nekad smo se vaspitavali na kosovskom zavjetu, vjerujući da je pamćenje temelj našeg opstanka!

Danas smo primorani da se povinujemo svemu onome što je surogat bez ljudske postojanosti.

Primjer našeg beščašća je odnos prema Njegoševom zavjetu.

Naši neprijatelji su dobro znali snagu Lovćena sa Njegoševom duhovnom gromadom na njemu. Zato su i poslali naredbu iz Beča 1916. godine da se mora srušiti krov srpstva! Pod komandom generala Austro-ugarske vojske (Sarkotića Hrvata), koja je okupirala Crnu Goru, ojačane sa 5000 bošnjaka, osvojen je Lovćen i porušena Njegoševa kapela. Komanda iz Beča je proglasila Sarkotića oslobodiocem ne Crne Gore već Lovćena dodajući mu titulu „Lovćenberski“. Sedam Njegoševih sahrana govore o borbi dobra i zla. Zlo vrijeme se nad nama navilo od kad trajemo. Shvatili smo zlo vrijeme i okupaciju 1916. godine i razumjeli zločin austro-ugara, to je posao svakog okupatora, da porobi, ponizi, poislami ili pokrsti, na sve smo navikli. Ali nas je snašlo naše zlo, kad su nas ubijedili da smo u slobodi i da je velika prijatnja Njegošev grob i njegova kapela. Na primjedbe najvećih intelektualaca toga vremena, od Petra Lubarde, preko Meše Selimovića do Mitropolita Dajkovića ostali su gluvi partijske komitetlije. Stigla je naredba iz komiteta, da se kapela mora srušiti a Njegoš utamničiti u faraonsku grobnicu iz koje i danas proklinje svoj rod zbog preturanja njegovih moštiju i ponižavanja vascijelog srpskog naroda. Jedini koga smo prepoznali kao dostojnog čovjeka a koji je bio u prilici da radi ono što su zločinci radili, koji je imao hrabrosti, časti i obraza da baci kramp i odbije naredbu da neće da ruši ničiju svetinju, bio je Iso Mahmutović iz bjelopoljske Bistrice. Ostali su zasukali rukave i s pjesmom udarili krampovima po svetinji.

I mi danas čekamo sa dobrom da nam se vrati!?

Kad se pokajemo i ispunimo zavjete naših predaka, tada će nam svanuti sunce sa Lovćena i Kopaonika, sa Dinare i Romanije, a na Avali ćemo zapjevati Njegoševe stihove: „Veseli se viteški narode, prava diko roda slovenskoga!“

Oprosti vladiko, oprosti gospodaru, što remetimo tvoj mir nakon više od dva vijeka Tvoga rođenja.

Kao da si i danas među nama! Kao da nijesi ni odlazio! Kad izgovorimo Tvoj „pjesmotvor“ iz onoga vremena, sve sam više u ubjeđenju da nijesmo ni stopu kročili naprijed, već da smo kopali u mjestu, kao da smo sami sebi grob kopali. Jedino što smo sigurni u dvovjekovnom trajanju, da smo postali gori nego što smo bili.Tvoj zavještani grob smo raskopali da bi podigli nešto, što ne priliči Tvome imenu, ni vjeri pravoslavnoj, niti Tvome narodu. Gazeći zavještanja, zgazili smo sebe vladiko!

Došlo je potonje vrijeme, da bi spasili dušu, da Te prizovemo u pomoć, za spas roda svojega, da ispunimo Tvoj zavjet i da Te vratimo na Tvoje vječno počivalo, odakle ćeš nas gledati i opominjati. Valjda ćemo i mi biti bolji kad Te budemo mogli vidjeti od kud god pogledamo ka krovu srpstva.

Oprosti Vladiko! Zavela nas je slana ruka i prazna obećanja, koja su bila preča u našoj praznini od Tvoga zavjeta, zaboravili smo i Tebe i Tvoje pjesmotvorje. Lutamo nedostojni srpskog postojanstva. Zato smo se vratili na početk, odakle smo mislili da smo krenuli.

Blagoslovi Vladiko!Pomiluj gospodaru! Opraštaj grijeh naš neoprostivi!“, rekao je Čurović.