Crnogorskom konzulu u Hrvatskoj živce „kidaju“ Vučić, patrijarh Porfirije, Dodik i „srpski svet“

Ko o čemu, susjedi o „Velikoj Srbiji“ i „srpskom svijetu“, pa tako kolumnista „Indeksa“, Boris Vukotić, inače nekadašnji konzul Crne Gore u Zagrebu, u svom posljednjem „uratku“ nadugačko i naširoko priča o tome kako Srbi „bez bilo kakvog sustezanja ili barem osjećaja stida za značajan doprinos tragediji regije iz 90-ih promovišu ideologiju krvi i tla“.

Jasno je već iz prvih njegovih rečenica da Vukotiću smeta politički mejnstrim današnje Srbije, koji kako reče, čine Vučić, Dačić, Vulin, Mali, Šešelj i Nikolić „kao aveti najcrnje prošlosti“. Još mu teže padaju, žali se, „osvjedočeni ratni huškači i kvaziintelektualci, poput karikaturalnog novinara Milomira Marića ili karikature sui generis Matije Bećkovića“, a najveći trn u oku mu je, po svemu sudeći srpski patrijarh Porfirije.

„Program Srpski svijet, koji su u svojim javnim istupima do sada najčešće spominjali Vučićevi ‘megafoni“ Vulin, smijenjeni komandant svih mogućih i nemogućih srpskih sigurnosnih službi od vojske do tajnih agenata, te bosanskohercegovački vojskovođa u miru i Putinov intimus Dodik, zapravo predstavlja ništa drugo do lijepo upakovanu verziju stare hegemonijske ideje o velikoj srpskoj državi“, upućuje nas Vukotić, inače rodom iz Kotora, a školovan u Zagrebu.

Podučava nas „Indeksov“ kolumnista da je u korijenu te, za njega po svoj prilici stravične „agende“- „narativ o ugroženosti Srba na teritorijima izvan Srbije, uglavnom u njenom susedstvu, na primjer u Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj“.

„Dakle, gde god bi beogradska ‘politička batina’ mogla nešto zamutiti, napraviti problem ili izazvati destabilizaciju“, upozorava nas ovaj stručnjak za međunarodne odnose.

Nisu Srbi ugroženi, veli nam Vukotić – oni samo pokušavaju „novu homogenizaciju u susjedstvu Srbije nakon one neuspjele početkom 90-ih“.

To je, kaže stručnjak države koja je bukvalno osmislila prekrajanje istorije, pokušavajući da se na sve načine distancira od Srba – „povjesni revizionizam“ i „negiranje nacionalnog identiteta drugih naroda regije prije svega Crnogoraca i Bošnjaka čije se porijeklo želi vezati za srpski nacionalni korpus“.

A sve to vodi, preti nam Vukotić, vodi i kasnijoj fazi „realizacije projekta Srpski svet“ u kojoj bi se „lakše osporile trenutne državne granice i revidirala celokupna državno-pravna arhitektura Zapadnog Balkana u korist apsolutne dominacije Beograda“.

Naravno, tu je pravo mjesto da se u priču o strašnim Srbima, ubace i još gori Rusi. Jer „srpski svet“ nastao je kao pandan „ruskom svijetu“.

„Karakter ruske vanjske politike bio je relativno lako primjetan čak i za površne posmatrače koji su pratili aktivnosti Rusije u okviru međunarodnih foruma kao što su Skupština UN-a, Savet za ljudska prava UN-a, UNESKO, OEBS ili Savjet Evrope“, navodi on.

„U svim navedenim institucijama ruski su predstavnici insistirali na poistovećivanju ljudskih prava s vrijednostima tradicionalnog pravoslavlja. Time su, zapravo, samo potvrdili ideološki kontinuitet s politikom bivše komunističke države, jer su glavni ciljevi napada poput demokracije, slobode pojedinca ili univerzalnih ljudskih prava ostali nepromenjeni“, ukazuje nam Vukotić, tako otkrivajući šta mu zapravo najviše smeta – pravoslavlje.

Takve ideje „religijsko-političkog karaktera“ koje „ortački“ promovišu srpska i ruska crkva – podrivanje su liberalne demokratije, a prvenstveno ideje univerzalnih ljudskih prava. Obije crkve, podređene su liderima tih država, dijagnostifikuje kolumnista.

U tekstu „kreativnog“ naslova „Vučićev šljam sanja Veliku Srbiju- Porfirije tu igra prljavu ulogu“, Vukotić  za poglavara SPC kaže da je oduvijek bio Vučićev favorit, a sastavlja i spisak patrijarhovih „grehova“.

„Je li patrijarh Porfirije mogao spriječiti da Vojislav Šešelj, osuđeni ratni zločinac i ratni huškač, koji je pred međunarodnim kaznenim tribunalom osuđen za ratni zločin proterivanja Hrvata iz Vojvodine, dobije visoko crkveno priznanje? Vjerovatno da, mada su pritisci s važnih adresa bili očiti. Je li srpski patrijarh trebalo da ide ‘na noge’ predsjedniku Vučiću kako bi ga podržao nakon tragedije u beogradskoj osnovnoj školi kada su nastradala nevina djeca? Naravno da nije, premda je tamo blaženim riječima pokušao zaliječiti duhovne rane roditelja ubijene djece“, piše Vukotić.

Najgore se patrijarh o njega ogriješio zbog „redovnih konsultacija s Vučićem i Dodikom gdje se naširoko razglaba o svim vitalnim pitanjima za srpski narod“.

Na tim se sastancima, veli Vukotić, raspravlja o raznim pitanjima, počev od od privrede, finansija, trgovine, „pa vjerovatno do nabavke vojne opreme“. No, drugi dio razgovora ostaje skriven, iako ga, kako tvrdi svevideći kolumnista, naravno uočava, i to iz patrijarhovog delovanja.

„Pogodili ste. Srpski svijet. Razaranje stabilnosti regije. Osporavanje identiteta drugih naroda. Alarmiranje Srba i pokušaj njihove ponovne homogenizacije“, spoznanje je koje s nama dijeli kolumnista „Indeksa“, koji patrijarhu najviše zamjera govore u Crnoj Gori i u Bjeljini.

„Pozivam Srbe u Crnoj Gori da u svakoj prilici s ponosom i dostojanstvom odlučno iskažu svoj identitet kao vjernici Srpske pravoslavne crkve, govornici srpskog jezika i kao dični pripadnici srpskog naroda. To je pravo, odgovornost, obaveza i dužnost svakog od nas“, rekao je Porfirije u Crnoj Gori i uznemirio Vukotića.

A kad je tek poglavar SPC u Bijeljini pomenuo istorijsku činjenicu da su se kroz vrijeme granice država našeg naroda menjale, i još rekao da „nismo sigurni da se u istoriji u kojoj je sve relativno neće mijenjati i ubuduće“ – tu je potpuno zapečatio Vukotićev negativan stav.

To je sve, kaže ovaj stručnjak, „loše režirana predstava koju su već jednom režirali po istom scenariju i doživeli fijasko“.

„Što prije patrijarh srpski shvati konstrukcijsku grešku spomenutog scenarija, to bolje za njega i Crkvu koju predstavlja. Ko zna, možda mu i dosadašnju, neslavnu ulogu okarakterišu kao sporednu“, zaključuje Vukotić.

U kakvoj je, međutim, ulozi ovaj hrvatsko-crnogorski kolumnista koji je dobio zadatak da pljuje po patrijarhu, zasad je nejasno. Scenaristi i režiseri drame koja se odvija u njegovoj glavi i kolumnama, ipak se mogu naslutiti – pravoslavlju je opet, kao i u svim zapadnim produkcijama dodeljena uloga negativca. Niskobudžetni Vukotićev „uradak“, ipak, uprkos svom njegovom trudu, teško da će poremetiti njemu tako mrski „srpski svijet“, ili pokolebati povjerenje naroda u duhovnog vođu. Njegovim riječima rečeno – loše režirana predstava i potpuni fijasko.

(rt balkan)