Crnogorski Samodržac prošlosti
Piše: Arhimandrit Danilo (Ljubotina) – Istrija
Slušao sam, dva puta veliki, rekao bih, oproštajni govor gospodina Đukanovića u Nikšiću. Veliki je govornik i prijemčivi demagog prošlosti. On govori kao da je u Francuskoj za vreme Revolucije. Govori sa velikim emocijama i inspiracijom za buduća vremena, kao da se obraća naciji od 60 miliona stanovnika. Pritom koristi nadahnuće germanskih uništitelja Jugoslavije koji bjesomučno žure na „svoje“ toplo more.
Milo živi podsvjesno, na ostacima kostiju umorene južnoslovenske države. Vješto koristi paradigme i „dostignuća“ komunističke megalomanije prošlog doba i na tome opija preparirano društvo crnogorskih „elita“ (tajkuna), otuđenih od naroda koji mu „vjeruje“ – čak tri decenije.
Misleći da je sve zaleđeno i da na tim kostima ima još „mesa“, on ne vodi brigu o narodu koji je žedan i gladan realnosti svojih vjekovnih predanja i vrijednosti. Milo ne obnavlja državu Crnu Goru već stvara državu svojih zasmisli po receptu Kominterne. Na žalost, on ne obnavlja državu svojih otaca, đedova i prađedova, stvorenu na njihovoj krvi, predanju i živoj vječnoj narodnoj tradiciji i narodnim vrijednostima i mogućnostima. Milo, time pokazuje prezir prema moći svoga naroda koja se krije u tajni – Svetih Vasilija Ostroškog i Petra Cetinjskog, u velikom NJegošu tajnovidcu i mnogim velikim svetim tvorcima Crne Gore, daleko prije od svake ideje jugoslovenstva.
On vidi sebe kao harizmatičnog Samodršca, a duhovno se vezuje za bugarsku metastazu “crkve”. U tom zanosu, Crnogorski Samodržac, ne vidi da se sve raspalo, da su se sve vrijednosti istrošile, da su sve zajmove pojeli – crvi kamata. Da su kamatari prešli davno na dinamiku ozbiljnog kriminala, koju je sada teško zaustaviti. Kriminalci su, kao što vidimo, bez nacije, granice i države.
S druge strane, on nipodaštava i ponižava titanski napor blaženog Amfilohija koji primjerom svog života vraća narod u jedinu moguću normalu života. Mitropolit trpi Gospodara Crne Gore godinama. Voli ga i pati. U svakoj prilici pruža mu ruku. Nudi mu sveto krštenje da bi ga vratio u narod – ali bezuspješno!
Da bi bio sasvim moderan, da bi pokazao svoju pronicljivu sposobnost, nezamjenjivost i nadmoćnost nad svim naivnim balkancima, on velikodušno poziva da ga brani najveća sila na svijetu (NATO) na što mu se i sam predsjednik SAD-a smije – da ne kažemo ruga. Crnu Goru nema ko da napadne, osim iz osvete Republika Dubrovačka. Rusi su mu suviše neprihvatljivi, a Kinezi suviše „žuti“!
Gospodin Đukanović, zaleđen u svojim stavovima, iako lucidni političar, ne prepoznaje prirodni, tajanstveni proces i snagu Preobraženja kao ni silu Vaskrsenja Hristovog, koja je srušila rimske bogove – pa i samo božanstvo Cezara!
Crna Gora nije mogla a da ne odgovori litijama; nevidljivim, sveštenim, mističnim hodom!
Eto, to se desilo neočekivano, blagodatno i sveto u Crnoj Gori!
I dok po evropskim gradovima i svjetskim metropolama vaspitavaju omladinu pendrecima, raznim gasovitim preparatima, odgojnim palicama, a usput ponekog i ubiju, Crna Gora mirno čeka da zazvone zvona sa Lovćena!