CRNOGORSKA SESTRA – ZAVJET KOJI NE STARI

Piše: Momo Joksimović

Crna Gora nije zemlja. Ona je zakletva. Ona nije opstala na maču. Opstala je na suzama koje nijesu izdale.

Jer dok su braća ginula po krševima, od Vučijeg Dola, Šaranaca, Stožera, Krupica, Bregalnice do Mojkovca-neko je morao da pamti.

Neko da nosi bol bez prava da padne. Neko da živi, a da mu je pola duše u grobu. Tu zakletvu nijesu nosili oni što su nosili pušku i išli u boj. Čuvale su je sestre.

Crnogorska sestra nije kukala da bi je čuli, ona urliče. . Ona je kukala da bi se nebo postidjelo. Ostajale su one da nose teži krst. Jer lakše je poginuti nego živjeti bez brata.

Crnogosrka sestra nije mit. Ona je bol koji hoda.

Kad brat padne—ona ne plače, ona se razvaljuje od tuge. Grebu lice dok ne poteče krv, da osjeti bol jaču od onog u grudima, jer suza nije dovoljna. Kida kosu, jer žovot bez brata nije

život nego kazna, ne treba joj ljepota u svijet bez brata. To nije ludilo. To je ljubav koja odbija da se pomiri.

I nije to predstava.

To je sud nad svijetom što je dozvoli da brat padne. Koliko ih je ostalo neudavano , da spavaju same, da stare bez oslonca, i da život provedu u razgovoru sa grobom. One nijesu čuvale život.One su čuvale čast.

Sjeti se sestra koje su ispraćale junake u ratovima , znale su da ih možda nikada više neće vidjeti. Nijesu ih zadržavale. Nijseu ih molile da ostanu.

Samo bi rekle :“Idi brate da obraz ne padne“.

A kad obraz ostane , a brat padne—one ostaju da žive kao živi spomenici —one su čuvale čast.

I nije to žrtva—to je izbor.

Jer sestra zna: ako zaboravi brata—ubila ga je drugi put.

A u Crnoj Gori, sestra ne ubija brata. Sestra nikad nije ubila brata. Ni rukom. Ni riječju. Ni zaboravom. Ni kad je najteže.Ni kad je gladna. Ni kad je sama. Ni kad je svijet protiv nje.

Postoji nešto svetije od krvi—to je sjećanje.

Sestra je ta koja uči djecu da vole stričeve koje nikad nijesu upoznali.

Da znaju ime, porijeklo, grob. Da ne okrenu glavu od korijena.

Ona je poslednja linija odbrane naroda. Kad sve padne—sestra ostaje.

A danas.

Danas, kad se brat proda za šaku interesa, kad se porijeklo mijenja kao košulja, kad se stid izgubi po pijacama politike i jeftine slave—najveće pitanje nije gdje su nam junaci.

Nego : gdje su nam sestre.

Jer kad nestane sestre koja pamti—nestaje narod koji se odriče.

A narod koji se odriče—već je poražen.

Možemo imati državu bez vojske. Vlast bez časti. Ali ne moženmo imati narod bez sjećanja. A sjeaćnje u Crnoj Gori ima lice- lice sestre koja plače ali ne izdaje.

Zato ,ako ikad zaboravimo tu sestru, ako ikad kažemo da je to priča, samo prošlost, samo mit—tada više nijesmo dostojni ni kamena na kom stojimo.

Jere taj kamen je natopljen suzama sestara. I krvlju njihove braće.

Zato ova priča nije o prošlosti. Ovo je opomena. Ili ćemo biti dostojni sestara koje nijesu izdale, ili ćemo biti oni kojih bi se i ona stidjela.

Sredine nema.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)