Crna Gora uvijek bila zavisna: Crnogorci će biti najveći gubitnici odvajanja od Srbije!

Crna Gora je prije tačno deceniju i po izašla iz zajedničke države sa Srbijom, u međuvremenu je okrenula pramac od Rusije ka Zapadu, priznala Kosovo, ušla u NATO, a nedavno je smijenjena vlast koja je vodila te procese. Dvije nezavisne države krenule su 2006. različitim putevima, a danas pokušavaju bar da započnu novu stranicu odnosa.

Petnaest godina od razvoda Srbija je dočekala bez ambasadora u Crnoj Gori, proglašen je nepoželjnim krajem prošle godine, istovremeno, Srbija kao pomoć šalje vakcine protiv korona virusa u nekadašnju južnu republiku zajedničke države.

Zvaničnici Beograda i Podgorice deklarativno se zalažu za što bolju saradnju, ali taj prirodni i vjerovatno nezaustavljivi proces, ipak, usled brojnih nasleđenih i novih političkih balasta, odmiče milimetarskim koracima.

Šta je Crna Gora dobila, a šta izgubila odvajanjem od Srbije, šta je raskid značio za ojbe zemlje?

Istoričar Predrag Marković prije svega kaže da je on bio neminovan, zato što je bilo nemoguće da zajednička država bude sposobna za život kao potpuo nesrazmjerna zajednica.

„Ta zajednica bila je mrtvorođenče, nigdje se nije desilo da takva federacija opstane. Imali smo svojeveremeno Malajsku Federaciju koja se isto tako raspala, jer su bili neproporcionalni. A što se tiče gubtka, dugoročno će Crnogorci biti gubitnici, zato što u bilo kakvoj jugoslovenskoj državi Srbi nikad nisu doživljavali Crnogorce kao drugi narod, što su oni obilato koristili da grade svoje karijere u Srbiji“, kaže Marković.

On dodaje da posle raspada velike Jugoslavije raspad Savezne Republike Jugoslavije i nije izgledao kao veliki gubitak.

Njegov kolega istoričar Čedomir Antić s druge strane tvrdi da je raspad SRJ za Srbe bio najveći, konačni gubitak od kada smo devedesetih slobodu koju smo tražili za braću preko Drine, dali prvo Slovencima i Hrvatima, a zatim i Bošnjacima.

„Pustili smo niz vodu zemlju koja je bila 90 odsto srpska do 1945. godine, koja je uvijek bila nesumnjivi saveznik Srbije, u kojoj nismo imali sporove, čak je i 90 procenata na nesrećnom Cetinju 92. godine glasalo za zajedničku državu“, kaže Antić.

On dodaje da smo srpsko pitanje otvorili tek kada se Crna Gora otcijepila, kada je Milo Đukanović osjetio moć i shvatio koliko je tada Srbija bila slaba.

„Ipak, doživjeli smo posle 80 godina borbe sa fašizmom, nacional – socijalizmom, komunizmom, montenegrizmom i atlantizmom u kojoj Srbija uopšte nije pomagala Srbe iz Crne Gore, 2019. godinu i veliku Đukanovićevu grešku. Na pokušaju da otme imovinu crkvi, on je učinio da naša nacija trijumfuje u Crnoj Gori, da naša crkva posle 800 godina trijumfuje. I konačno, naši ljudi su došli na vlast“, kaže Antić.

On dodaje da je Srbija nakon razlaza mnogo bolje prošla;

„Srbija je u poslednjih 15 godina samo napredovala. Međutim, zbog unutrašnjih problema i zbog pritisaka nije napredovala dovoljno brzo. Takođe, zbog istih, spoljnih pritisaka, nije demokratska u mjeri u kojoj bi trebala da bude, pa brži napredak ne može ni da očekuje“, kaže Antić.

Marković podsjeća da se najveća promejna od osamostaljivanja desila u spoljnoj politici Crne Gore, okretanjem leđa Rusiji, te da bi ona mogla imati dalekosežne posledice.

„Crna Gora je uvijek bila zemlja na dotacijama, u 19. veku Rusije, kasnije Jugoslavije i Srbije. Okretanje evroatlanskim integracijama može da djeluje kao državnički potez i okretanje ka budućnosti, međutim, za ovih 15 godina ne vidi se neka konkretna korist od okretanja leđa Rusima. Nismo vidjeli velike zapadne investicije u Crnu Goru, a nismo ni sigurni da je članstvo u NATO neka naročita nagrada“, ističe Marković.

Antića članstvo Crne Gore u NATO- u ne brine, kaže, od toliko zemalja u mediteranskom basenu u nekom sistemu ove vojne alijnse nije samo Sirija.

„U Crnoj Gori 90 odsto stanovništva govori srpski jezik, gde su njegova prava, 34 odsto građana se izjašnjava kao Srbi, gde su oni u skupštini, javnim preduzećima, u ambasadama? Kad to postigne, Crna Gora će biti ono što je bila, država svog naroda“, ističe.

Univerzitetski profesor i književnik Milivoje Pavlović kaže da postoji druga, jednako važnija dimenzija štete od osamostaljivanja Crne Gore koju narod sa obje strane granice itekako osjeća, a onaj na jugu posebno.

„Ako se sjetimo prošlogodišnjih „gibanja“ naroda u Crnoj Gori, ako pogledamo rezultate izbora za parlament od 30. avgusta prošle godine, kao i ishod nedavnih lokalnih izbora u Nikšiću i Herceg Novom, možemo zaključiti da je gubitničko osećanje ipak dominantno u Crnoj Gori, što je u znatnoj mjeri posledica neprirodnog odvajanja, poteza koje je prethodna vlast preduzimala, uključujući atlanske integracije i odnos prema kosovskom problemu“, kaže Pavlović.

On dodaje da kao neko ko djeluje u kulturi i nauci, pa je neprekidno u kontaktu sa mladim ljudima, žali zbog grubih i dalekosežnih intervencija u duhovno biće Crnogoraca i Srba, a riječ je o potezima koji su podigli tenzije i produbili deobe.

„Govorim o odnosu prema Njegošu, kao tragičnom junaku kosovske misli, prema zajedničkom srpskom jeziku, zajedničkom ćiriličnom pismu i baštini nastaloj na njemu u Crnoj Gori i Srbiji. Ovdje mislim i na odnos prema piscima iz Crne Gore i Srbije koji su stvorili velika djela na istom jeziku, a sada ih u školama i na fakultatima proučavaju kao strane pisce“, kaže Pavlović i dodaje da je razdvajanje otvorilo duboke rane u tkivu kulture koja je srodna i u dobroj meri zajednička.

„Od novih deoba niko nema koristi. Nadam se da će nova vlast poraditi na smenjenju šteta koje su u kulturi nastale tokom ovih 15 godina nepotrebnim insistiranjem na posebnostima, razlikama, umjesto na onome što je isto ili slično. Na tome treba da poradi i Srbija“, ističe Pavlović.