Država Crna Gora slavi 18 godina nezavisnosti, ali mnogi njeni građani ipak nemaju mnogo razloga za slavlje.
Prošlo je punih 18 godina otkad je na referendumu tijesno izglasano da Crna Gora (ponovo) postane nezavisna, a referendumski dan je obilježen nizom nepravilnosti, koje su ostale u sijenci postreferendumskog slavlja.
Na referendumu, nezavisnost je podržalo 230.661 građanina ili 55,5 odsto, dok je za ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom bilo 185.002 ili 44,5 odsto. Skupština Crne Gore prethodno je usvojila Zakon o referendumu, koji je dogovoren uz preporuku Evropske unije.
Referendumske podjele iz tog vremena uglavnom političke prirode, koje se uveliko poklapaju sa nacionalnom podjelom na Srbe i Crnogorce, nažalost su se održale u velikoj mjeri do dan-danas.
Ideja nezavisnosti Crne Gore, koju je prilikom raspada SFR Jugoslavije zagovarao Liberalni savez na čelu sa Slavkom Perovićem, dočekala je svoj epilog tek 21. maja 2006. godine. A ono što je interesantno je i to da ideju nezavisnosti nije sproveo u djelo Perović, već onaj koji je početkom devedestih bio za zajedničku državu sa Srbijom u okviru Jugoslavije.
Milo Đukanović, poznat kao „otac crnogorske nezavisnosti i nacije“ među komitama i svima onima koji baštine vrijednosti koje je bivši lider DPS-a marljivo propagirao i implementirao tokom svoje vladavine.
Sada, 18 godina kasnije, svjedočimo naporima nove vlade da nekako neutrališe efekte politike i vrijednosti koje je Đukanović strpljivo gradio, kako prije, tako i nakon 21. maja 2006. godine.
Međutim, ukoliko se objektivno sagleda stanje u državi, može se izvesti zaključak da njegova zaostavština još uvijek živi, te da njegov i DPS-ov pad na predsjedničkim i parlamentarnim izborima, nije donio potpuno napuštanje politike servilnosti. Prethodnih 18 godina Crna Gora je bila zavisna od kriminala, korupcije i odluka „zapadnih partnera“, s tim što se od avgusta 2020. konačno stvorio koliki-toliki prostor za uspostavljanje pravne države. Naravno, sve to ide sporim tempom, ali čini se da su promjene na bolje ponegdje uočljive.
Svaka od vlada, nakon tog 21. maja 2006. godine je istrajavala u jednom, a to je da se udovolji „evroatlanskim partnerima“, zanemarujući interese svojih građana.
2007. – Donijet Ustav
Prvu godinu nezavisnosti je obilježilo donošenje Ustava, koji je Crnu Goru definisao kao građansku državu. Na glasanju 19. oktobra, 55 poslanika je bilo za predloženi Ustav, a 21 je bio protiv. Tri dana kasnije, Ustav je stupio na snagu.
Takođe, iste godine zabilježen je ekonomski bum i velike investicije u nekretnine, uglavnom od strane ruskih investitora, posebno na primorju.
Održan je najveći i najskuplji koncert u istoriji Crne Gore. Procjenjuje se da je dvosatni koncert svjetske pop zvijezde Madone na plaži Jaz, u blizini Budve koštao 5,3 miliona evra. Događaj je okupio 50.000 obožavalaca. Bina za spektakl bila je dugačka 90, široka 50 i visoka 25 metara. Godinu ranije na istom mjestu nastupio je britanski rok-pop bend Roling Stons (The Rolling Stones).
2008. – Priznanje nezavisnosti lažne države
Vlada je 9. oktobra donijela odluku da prizna nezavisnost Kosova, i to samo dvije godine nakon razlaza sa najbratskijom i najbližom državom Srbijom.
„Odluka o nezavisnosti Kosova se temelji na zaštiti i promovisanju nacionalnih i državnih interesa Crne Gore. Na liniji ubrzanja procesa evropskih i evroatlantskih integracija. Ključni prioriteti za razvoj dobrosusjedskih odnosa i regionalne saradnje i jačanje stabilnosti i bezbjednosti regiona“, rekao je tadašnji šef diplomatije, Milan Roćen, naglašavajući da je Kosovo politička realnost.
Zbog te odluke Podgorice, Beograd je tadašnju ambasadorka Crne Gore u Srbiji, Anku Vojvodić, proglasio „personom non-grata“.
Početkom 2008. godine je formirana Međudržavna komisija za razgraničenje. Budući da je dio državne granice Srbije prema Crnoj Gori istovremeno i granična linija Kosova i Crne Gore, Srbija je stala na stanovište da se o državnoj granici ne može razgovarati dokle god Crna Gora smatra Kosovo državom.
2009. – Novo zahladnjenje odnosa sa Srbijom
Aktuelizovano je i pitanje praktičnog položaja Srba u Crnoj Gori, definisanja njihovog statusa i uloge srpskog jezika. Kada je crnogorski predsjednik Filip Vujanović posjetio Srbiju maja 2009., njegov srpski kolega, tadašnji predsjednik Boris Tadić je izjavio da je neophodno definisati status Srba u Crnoj Gori kao autohtonog naroda, bez posebnih detalja šta je to podrazumijevalo. To je vrlo negativno dočekano u Podgorici, a taj susret uzimao se kao tačka najnižih odnosa dvije strane od 2006. godine.
2010. – Status kandidata za članstvo u EU
Crna Gora je 2010. dobila status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji (EU).
Najavljena je gradnja Koridora 11 koji bi povezao Srbiju i Crnu Goru autoputem. Planirano je da Srbija gradi autoput do Boljara, na granici dvije države, a Crna Gora do jadranskog grada Bara na jugu zemlje. To bi Srbiji obezbijedilo i prekomorsku vezu sa Barijem u Italiji. Ali, izgradnja je odložena.
Tadašnji premijer Crne Gore Milo Đukanović optužio je savjetnika predsjednika Srbije Mlađana Đorđevića da finansira opoziciju Crne Gore.
,,Pošto su se iz Beograda javili portparoli kako to nije tačno i da ne znaju o kome ja govorim, odmah da im kažem ,riječ je o Mlađanu Đorđeviću savjetniku predsjednika Srbije, koji vodi kampanju u ime srpske opozicije u Crnoj Gori, koji im obezbjeđuje i finasijske i sve druge potpore i koji se na taj način u ime državog rukovodstva Srbije miješa u unutrašnje politički život Crne Gore. Ako im trebaju dokazi za to, ja ću, kao ozbiljan čovjek i predstavnik ozbilje države to da učinim“, rekao tada Đukanović.
Kriza u odnosima nije podrazumijevala i prekid komunikacije. Tako se predsjednik Srbije Boris Tadić 8. jula na Cetinju susreo sa crnogorskim kolegom Filipom Vujanovićem.
2011. – Popis stanovništva
Prema popisu u Crnoj Gori iz 2011. godine Crnogorci su relativna većina sa 44,98 posto stanovništva, dok Srbi čine 28,73 posto. Na popisu je srpski jezik kao maternji označilo 42,88 posto stanovništva. On u tom smislu čini relativnu većinu, jer crnogorski jezik koristi, po rezultatima popisa, 36,97 posto stanovništva. Međutim, rezultati tog popisa se moraju uzeti za velikom dozom rezerve, s obzirom na to da je dio građana bio praktično primoran da se izjasne kao Crnogorci koji je govore crnogorskim jezikom, kako bi zadržali svoja radna mjesta. Naravno, korišteni su i drugi vidovi izbornog inžinjeringa.
Iste godine je otvoren konzulat Srbije u Herceg Novom, kako bi u tom gradu, ali i u području Boke Kotorske olakšao srpskoj zajednici i brojnim turistima pristup konzularnim uslugama Srbije.
2013. – Prva „Parada ponosa“
U Budvi je održana prva „Parada ponosa“ u Crnoj Gori, uz žestoke sukobe policije i protivnika povorke. Epilog je bio više povrijeđenih i uhapšenih.
Povorku su podržale ambasade, međunarodne organizacije i naravno crnogorska Vlada. Naredne parade bile su mirnije, brojnije i bez incidenata.
2015. – DF započeo proteste protiv autoritarnog režima
Održani su prvi veliki opozicioni protesti ispred zgrade crnogorskog parlamenta na kojima su predstavnici Demokratskog fronta od tadašnje vlasti tražili formiranje prelazne vlade, čišćenje biračkih spiskova i fer izbore.
Postavili su šatore koje je policija nasilo uklonila nakon dvadeset dana. U protestima je povrijeđeno 40 ljudi.
Počela je gradnja prve dionice auto-puta u Crnoj Gori, a za glavnog izvođača je izabrana kineska firma CRBC (China Road and Bridge Crorporation)
2016. – Lažni „državi udar“
Na dan parlamentarnih izbora 16. oktobra 2016. godine, a u strahu da će izhubiti vlast, tadašnje rukovodstvo je osmislilo „pakleni plan“ kojim bi eliminisali najveće politike protivnike – Demokratski front. Crnogorsko tužilaštvo i policija su tada saopštili su da su osujetili zavjeru više osoba za preuzimanje zgrade državnog parlamenta i atentat na premijera Mila Đukanovića, u pokušaju da blokiraju ulazak Crne Gore u NATO.
U istrazi i suđenju koje je uslijedilo 14 osoba, uključujući lidere Demokratskog fronta, više državljana Srbije i dvojicu Rusa, optuženo je za pokušaj terorizma. U maju 2019. godine osuđeni su ukupno na skoro 70 godina zatvora, ali je Apelacioni sud Crne Gore u februaru 2021. godine ukinuo presudu i postupak vratio na ponovno suđenje.
2017. – Uprkos protivljenju velikog broja građana, Crna Gora postala članica NATO-a
Crna Gora je postala članica NATO glasanjem u Skupštini Crne Gore, 28. aprila na Cetinju.
Pridruženju je prethodilo oštro protivljenje Demokratskog fronta čije su pristalice tokom sjednice protestovale ispred zgrade, zajedno sa par anti-nato organizacija.
Iste godine Crnu Goru je posjetio tadašnji potpredsjednik SAD-a, Majk Pens (Mike Pence).
Sa crnogorskim zvaničnicima je razgovarao o bezbjednosti u regionu, ruskom uticaju i evroatlantskim integracijama. O američkoj delegaciji brinulo je više od 300 američkih bezbjednjaka i pripadnika crnogorske policije.
2019. – „Odupri se“
Najveći građanski protesti u Crnoj Gori održani su 2019. godine u u organizaciji pokreta „Odupri se“. Više hiljada građana mjesecima su protestovali nakon izbijanja afere „Koverta“ koja se odnosila na političku korupciju vlasti.
Građani su tražili ostavke čelnika crnogorske države, vlade i pravosuđa smatrajući ih odgovornim za sveprisutnu korupciju.
2020. – Pad DPS-a i dolazak „ekspertsko-apostolske“ vlade
Demokratska partija socijalista je detronizovana na parlamentarnim izborima 30. avgusta. Izlaznost glasača je bila rekordna 76.69% upisanih birača je iskoristilo pravo glasa.
Parlamentarna većina je formirala Vladu koju je kao premijer predvodio prof. Zdravko Krivokapić, koji je kao nosilac liste DF-a odmah nakon izbora odlučio da se odmetne od njih i formira „ekspertsko-apostolsku“ vladu i da sa njima pokuša da pomjera brda i planine. Izmeđi ostalih, predstavio nam je Milojka Spajića i Jakova Milatovića, koji su tri godine kasnije dotakli zvijezde crnogrskog političkog neba.
Usvojen Zakon o istopolnim zajednicama, što je još jedan od koraka koje je vlada napravila da bi se približila članstvu u EU.
2022. – Potpisan Temeljni ugovor sa SPC
Nakon mnogo peripetija, 42. Vlada na čelu sa bivšim premijerom Dritanom Abazovićem uradila je ono što je prehodni premijer Krivokapić eskivirao. Trećeg avgusta je potpisan Temeljni ugovor u Podgorici.
2023. – Milo penzionisan, Spajić zasjeo u premijersku fotelju, održan drugi popis
Dva kruga predsjedničkih izbora i odlazak Mila Đukanovića sa funkcije predsjednika države dogodio se 2. aprila, kada je Jakov Milatović odnio pobjedu u drugom krugu predsjedničkih izbora.
Na prijevremenim parlamentarnim izborima 11. juna Pokret Evropa sad je osvojio 23 mandata, a nakon dugih postizbornih pregovora formirana je 44. Vlada, čiji predsjednik je Milojko Spajić.
Sa dvije godine zakašnjenja održan je popis stanovništva, na kojem su građani konačno mogli slobodno da se izjasne o svojoj nacionalnosti i jeziku kojim govore. Rezultate sa nestrpljenjem očekujemo.
2024. – Nastavljena anti-srpska agenda
I osamnaest godina od sticanja nezavisnosti, iako u manjem intenzitetu, još uvijek se prave pogrešni koraci na štetu srpskog naroda. Trenutna 44. Vlada, premijera Milojka Spajića je na putu da u Ujedinjenim nacijama glasa ZA Rezoluciju o navodnom genocidu u Srebrenici. Takođe, još uvijek je crnogorskim vlastodršcima važnije šta misle birokrate iz Brisela, Berlina, Vašingtona, nego crnogorskih građani. Politika servilnosti je nastavljena, a izgleda da nikada nije ni prekidana od momenta kada je Milo Đukanović započeo.
Možemo zaključiti da je Crna Gora nezavisna i suverena samo na papiru, odnosno u Ustavu, ali da u realnosti ipak funkcioniše poput protektorata. Ne zna se šta je tužnije – činjenica da se crnogorski građani ništa ne pitaju u svojoj državi ili pak činjenica da je svaka vlada od 2006. do 2024. godine igrala i još uvijek igra po notama stranih diplomata i birokrata, koje od milošte zovemo „zapadnim partnerima“.