Crna Gora – balkanski Singapur, al zamalo!
Crna Gora, lider evropskih integracija i samoproklamovani ekonomski tigar, ipak nije tako razvijena i moćna, kao što njeni vlastodršci već godinama ubjeđuju svoje građane, odnosno glasače.
Prosječan crnogorski građanin vjerovatno se često zapita da li građani Crne Gore zaista žive tako dobro u poređenju sa građanima ostalih država Zapadnog Balkana i Evropske unije.
Odgovor na to pitanje, prosječan crnogorski građanin dobije kada posjeti neku od evropskih država, na putovanjima koja ne može tako često da priušti i vidi da su mnoge (ne sve) države ekonomski, a i na mnoge druge načine dosta odmakle u odnosu na Crnu Goru.
Zašto je to tako? Pa prosto jer taj prosječan crnogorski građanin, zajedno sa mnogim svojim sugrađanima, više pažnje posvećuje mahanju zastavama i branjenju bogatsva koje su njegovi politički idoli stekli zavađajući narod proteklih 30-ak godina.
Rizik od siromaštva u Crnoj Gori je visok, s obzirom na to da smo mala država, sa manje od milion stanovnika. Prema podacima Eurostata, a kako prenosi Al Jazeera Balkan, Crna Gora nije ekonomski baš najsrećnija država Evrope, ali jeste skoro pa lider u riziku od siromaštva. Albanija je lider po tom parametru, a mi smo na utješnom drugom mjestu.
Pomenuti parametar se odnosi na pojedince koji žive u domaćinstvima koja su suočena sa najmanje jednim od tri rizika siromaštva ili isključenosti:
- siromaštvo u prihodima,
- teška materijalna i socijalna uskraćenost i/ili
- život u domaćinstvu sa veoma niskim intenzitetom rada (gdje odrasli rade sa manje od 20% svog potencijala tokom jedne godine).
U Albaniji skoro pa pola stanovništva (46.2%) je u riziku od siromaštva, a u Crnoj Gori „samo“ 38.9%.
U Srbiji je 28% stanovništva u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, a u Sjevernoj Makedoniji 33%. Nažalost, podaci za Bosnu i Hercegovinu nisu dostupni u bazi Eurostata.
Međutim, podaci za države Zapadnog Balkana su od 2021. godine za Crnu Goru i Srbiju, a od 2020. godine za Albaniju i Sjevernu Makedoniju. S toga ih treba uzeti sa dozom rezerve, jer su sada možda lošiji, ili pak malo bolji.
Hajde sada da se uporedimo i sa nekim od država članica Evropske unije, kojoj više od deceniju težimo.
I građani najgore rangiranih država, Rumunije i Bugarske, su u boljoj poziciji od građana Crne Gore, kada je u pitanju faktor rizika od siromaštva. U Rumuniji je u tom riziku 34%, a u Bugarskoj 32% stanovništva.
Najmanji procenat stanovništva u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti zabilježen je u Češkoj (12%), Sloveniji (13%) i Poljskoj (16%).
Nekada smo sa podsmijehom gledali na Rumune i Bugare, jer smo bili razvijeniji, napredniji od njih. Nažalost, sve se promijenilo tokom 30-ogodišnje agonije u koju smo zapali nakon raspada SFRJ i dolaska mladih džemperaša na vlast, koji su se obogatili kao šeici, a veliki dio crnogorskih građana gurnuli u siromaštvo ili pak život nedostojan građanina države koja stremi Evropskoj uniji.
Sada je na sceni novi, mladi „političar“, koji nam je direkt iz Singapura donio ideje, za koje se ne tako mali procenat crnogorskih građana, žargonski rečeno, zagrijao.
I dobro poznati „otac crnogorske nezavisnosti“ prije nešto više od 30 godina je došao sa „revolucionarnim“ idejama, pa čak kasnije imao i slogan „Da živimo bolje!“- vjerovatno misleći na svoju familiju i prijatelje.
Crnogorski građani, nasijedajući na populistička obećanja starih, a evo sada i novih političara, pokazuju da se nijesu naučili na prethodnim greškama. Džabe nam povećanje plata, kada cijene životnih namirnica, energenata, nekretnina i svega ostalog rastu, izgleda brže od plata.
Upravo ta lakomislenost nas je dovela do toga da smo na drugoj poziciji na listi država čije stanovništvo je u visokom riziku od siromaštva.
Dok god se plate budu povećavale, uz pomoć zaduživanja kod stranih banaka, a budemo se fokusirali samo na turizam i uvoz hrane, tranzit duvana, kokaina i slično, nećemo se pomjeriti sa druge pozicije na listi država čijem stanovništvu prijeti rizik od siromaštva. Jedino možda prestignemo Albaniju i postanemo lideri u siromaštvu, naravno ako se u međuvremenu ne promijeni ekonomski sistem i svijest crnogorskog građanina.
Možda nam Spajić uvede „kripto-ekonomiju“, otvori obećanih 10.000 novih radnih mjesta i iznenadi nas onom milijardu evra vrijednom investicijom iz Japana, na koju su građani Crne Gore već zaboravili.
Sve u svemu, očekuje nas neizvjestan period, kako u ekonomskom, tako i u političkom smislu.