ČOVJEK SE MORA NASMIJATI I U NAJVEĆOJ MUCI

Piše: Želidrag Nikčević

I u najvećoj muci čovjek se ponekad mora slatko nasmijati.

Na ukrajinskim kanalima, zvaničnim i nezvaničnim, svi redom prenose važnu vijest: ruska invazija gubi snagu, počinje preokret!

Naime, primijećeno je da ruski tenkovi stoje i ne mrdaju – jer im je ponestalo goriva!

I to se trijumfalno saopštava domaćoj i svjetskoj javnosti – u trenutku kad je za nekoliko dana izgubljena sjeveroistočna Ukrajina, Donbas i gotovo sva crnomorska obala, kad se njihove najkrupnije i najopasnije vojne grupacije nalaze u potpunom okruženju, kao i najveći gradovi…

Nema to veze, čuje se iz bunkera. Okupatoru je ponestalo benzina. I šta će sad? Gdje će Rusi nabaviti gorivo? A pumpe ne rade…

***
Na SNN-u, negdje u predgrađu Harkova, koji oni zbog nečega uporno zovu Krakov, radoznali i hrabri izvještač u polumraku prilazi grupi uniformisanih lica i pita: „A gdje se nalaze Rusi?“
„Mi smo Rusi“ – odgovara mu jedan, široko nasmijan. We are Russian.

***
(Nekad davno sam čitao, pa i slušao Slavoja Žižeka, i skoro ništa nisam zapamtio, ali jesam jednu tipičnu galicijsku repliku. „Zašto mi kažeš da ideš u Lavov kad stvarno ideš u Lavov?“)