Čović: Srpski nacionalni interes, gdje god Srbi da žive u okruženju je ugrožen!

Srpski nacionalni interesi ugroženi su kao nikada do sada, kaže nekadašnji šef Koordinacionog centra za KiM Nebojša Čović, a ovako dramatičnu ocjenu bazira na mogućim posledicama sve većeg pritiska zapadnih sila na Srbiju da prizna Kosovo.

Taj pritisak se, ističe Čović, „preliva“ i na unutrašnju političku scenu, koja se, kako pokazuju najaktuelniji dogadjaji, sve više radikalizuje, a kako se izbori budu približavali, pokušaji radikalizacije će, kaže, biti sve veći.

U tom svijetlu, kaže, treba vidjeti i bojkot izbora dijela opozicije, napade na SPC koja slavi 800 godina autokefalnosti, proteste taksista, događaje tokom promocije knjige zamjenika gradonačelnika, posredovanje Evropskog parlamenta u razgovorima vlasti i opozicije, promjenu vlasti na Kosovu i Metohiji… Sve su to, kaže, aktivnosti „koje se ne rade nesvjesno, već su sve planirane“.

Na sceni je, kaže, uticaj „meke moći“ velikih sila.

Srbija se nalazi pred fazom u kojoj će biti izložena ogromnim pritiscima, a Kurtijevo imenovanje, čovjeka koji je evidentno za veliku Albaniju, dodatno će uticati na to.

„Paralelno sa tim, u Srbiji treba na vlast i na političku scenu napraviti dodatne pritiske, otvoriti mnoge druge probleme, koji će uzimati energiju i pažnju“, opisuje Čović scenario dejstva „meke moći“, odnosno pritisaka.

On smatra da su odbrana od svega toga jake institucije, vrlo jasni politički stavovi i jaki ljudi u politici.

Neophodno jedinstvo, zaštititi i Crkvu

Ocjenjuje takođe da je potrebno raditi maksimalno na jedinstvu, na zaštiti institucija, Crkve, vojske, i navodi da se Srbija, nakon petooktobarskih promjena, u kojima su, takođe, prema njegovim riječima, učestvovale velike sile, naivno „otvorila“ i pustila „njihove obučene kadrove“ da uđu u mnoge institucije i da u tim institucijama urade poslove pod pričom da je to za interes države i građana.

„Zapravo su tu nekakvi ljudi, koji odrađuju stvari za njihove geopolitičke i strateške pozicije koje je neko zacrtao“, kaže Čović.

„Bojkot je, na primjer, stvar ponude – “ako nam ponudite da ovi odu, a mi da dođemo, mi ćemo vam onda sprovesti to što vi želite”. To ne bi bilo ništa strašno da se u ovom slučaju, kada je u pitanju Kosovo i Metohija, ne radi o srpskim nacionalnim intreresima, ali i interesima Srba ne samo na prostoru kompletne Srbije, već i svih Srba koji se nalaze u okruženju u državama i van toga“, ukazuje Čocvić i zaključuje da je u tom smlislu „intenzivno“ ugrožen srpski nacionalni interes.

Imajući u vidu period iza nas i ono što se dogodilo na prostoru bivše Jugoslavije, pokazuje se, objašnjava, da su zapadne sile, naročito Amerika, stalno imale kombinaciju „meke i tvrde moći“, koje su za cilj imale postizanje njihovih geopolitičkih ciljeva.

Podsjeća da se „tvrda moć“ manifestuje sankcijama, blokadama, pa i vojnom intervencijom, kao što je bila NATO agresija, kao i da su Srbija i bivša SFRJ prošle razne metode, ali je, ističe, najelegantniji način koji su zapadne sile primijenile – angažman specijalnih službi, koje su, nametanjem njihovih sistema vrijednosti i kulture, oblikovale određeno biračko tijelo.

„Najbolji rezultat postižu kada dođu do nivoa da građane ubijede da je promjena zapravo njihova inicijativa, a za izmjene, koriste određene slabosti političkih elita i eventualno probleme koji su bili prisutni u prošlosti, poput korupcije, organizovanog kriminala…“, kaže Čović.

Smatra da i protest taksista spada u jednu od tih metoda velikih sila, navodeći da možda taksisti u tome učestvuju nesvjesno, jer nisu upoznati sa kompletnom situacijom.

„Političke strukture su bile manje ili više sposobne, ali ne smijemo zaboraviti, našu su zemlju srušili i to upravo oni koji nam uvode demokratiju, prvo sa bombama, a sada na sve ove moguće načine“, navodi.

Uloga NVO organizacija

Uz sve te aktivnosti, kako kaže, Čović, stalno se pojavljuju i komentari nevladinih organizacija, od kojih veliki broj služi upravo za takve stvari- da projekcijom javnog mnjenja i biračkog tijela dovedu do situacije da je odjednom sve postalo „vrlo svjesno“ i da sve radi samoinicijativno.

„A radi se, zapravo, o njihovim geopolitičkim interesima. Kada bi primijenili američki zakon za nevladine organizacije, 90 odsto i više njih u Srbiji bi bilo zatvoreno“, smatra Čović.

Srbija ulazi u fazu ogromnih pritisaka

Kada je u pitanju sudbina Kosova i Metohije, Srbija se, kaže, nalazi pred ulaskom u fazu u kojoj će biti izložena ogromnim pritiscima.

Pojašnjava da su velike sile sada prvo izvele akciju promjene „u vrhu“ na prostoru KiM, odnosno da su umjesto „šumara i bivših komandanata UČK-a i ratnih zločinaca“ doveli jednog, ocjenjuje, čvrstog i krutog čovjeka – Aljbina Kurtija.

Za Kurtija kaže da ga SAD i zapadne sile „brifuju i obrazuju“ od 1997. godine, da je bio studentski aktivista, koji je obilazio i Vašington i Brisel i Strazbur, a i korišćen je da objašnjava studentska prava albanskim studentima i to u periodu kada se, kako kaže, dosta toga kuvalo na prostoru KiM.

Kurti se, prema Čovićevim riječima, viđao sa prilično uticajnim ljudima u tom vremenu, među kojima je i Klintonov specijalni predstavnik za Balkan.

„Oni su ga zapravo sada doveli, i ima određene zadatke koje mora da sprovede. Na unutrašnjem prostoru KiM to je obračun sa UČK. On je i za mnoge druge zemlje prihvatljiviji, jer nije direktno povezan sa ratnim zločincima“, kaže Čović.

Ističe da to što je Kurti politički indirektno povezan i što je njegova ideologija takva kakva je, druga stvar i dodaje da je zapravo i doveden da napravi dodatne pritiske da se Srbiji oteža položaj.

Imenovanje Kurtija zakomplikovaće dijalog

Smatra da će Kurtijevo imenovanje, čovjeka koji je evidentno za veliku Albaniju, dodatno zakomplikovati proces dijaloga.

Ponavlja da su odbrana od svega toga jake institucije, jasni politički stavovi i jaki ljudi u politici.

Pod „jakim političarima“ smatra ljude koji rade nešto konkretno i imaju rezultate, a ocjenjuje da se nalazimo u fazi u kojoj se kompromituju svim mogućim sredstvima svi oni koji nešto rade i koji pokušavaju i primjećuju šta se događa.

Zaključuje da nikada nećemo imati apsolutno jedinstvo, ali da je potrebno raditi intenzivno na tome da ljudi koji rade javni posao budu maksimalno odgovorni, a da se jedinstvo postiže stalnim ponavljanjem i prezentovanjem nečega što je jasno, tačno i istinito.