ČLAN BIBLIOTEKE, JEB’O TE!

Piše: Emilo Labudović

Prije svega da se izvinim čitaocima zbog naslova, ali bio bi neoprostiv grijeh iz bilo kojeg razloga oskrnaviti čuvenu rečenicu legendarnog Zorana Radmilovića.
I da odmah pojasnim, od svih privilegija koje sam, opravdano ili ne, sticao u životu, to što sam izabran za, zamislite, ČLANA Savjeta Narodne biblioteke „Radosav LJumović“ smatram jednim od najvećih i najdražih priznanja. I više nego zasluženog. Jer, ako ništa drugo, pročitao sam u životu knjiga makar za jednu osrednju biblioteku, a ponešto i napisao. I zato neka nikoga ne začudi ako me ovih dana sretne gradom kako hodam s glavom u oblacima a iz džepa mi „dva prsta iznad viri čanska karta biblioteke. Br. 1831, jeb’o te!

I tu, vjerujem, ne bi bilo ništa sporno, čudna mi čuda da neko ko toliko voli knjigu bude ČLAN Savjeta u hramu knjige, da me negdje na pidgotičkim sokacima nije spazio onaj sveprisutni Milojkov branitelj, MILOvić. I ne samo spazio nego urgentno zatalambasao na sva zvona jer se, eto, u javni, mada ne i u politički, život Crne Gore, vratio ČLAN biblioteke. I ne samo vratio, nego Crnu Goru zaljuljao iz temelja. Jer, šta su sudski i tužilački savjeti, Ustavni i ostali sudovi prema Savjetu Narodne biblioteke čiji sam, možete zamisliti, ČLAN!
Ali, onaj sveprisutni stražar nad Mickijevim likom i djelom, povratak dotičnog ČLANA smatra pogubnim po Crnu Goru ne toliko zbog političkog nasleđa dotičnog, kojim se isti punim srcem ponosi, koliko zbog činjenice da je do povratka prokazanog došlo usled „inkluzivne politike“ MILOvićevog (da li?) političkog saborca, njegovog partijskog šefa (da li?) a predsjednika svih nas, Jakova Milatovića!?

Po onoj narodnoj „ćerku kara, snahi prigovara“, MILOvić je iz mora kadrovskih rešenja koja su se dešavala sve ovo vrijeme, iskopao najopasnijeg: ČLANA Savjeta Narodne biblioteke. I onog poštenog Bećira koji se, ni kriv ni dužan, krčka u istoj čorbi koju dosoljava pomenuta avetinja MILOvić.

„Inkluzivna politika“ gospodina Milatovića, čiji je jedini grijeh što je zasnovana na poštenom odnosu prema izbornom rezultatu, najveća je smetnja Mickijevoj politici, nalik uličarskoj trgovini, sa krajnjim ishodom koji će izdiktirati gospođa iz rezidencije na Marezi, kojoj već par noći, krišom, Mickej ide na.noge, a što bi se najjednostavnije moglo krstiti kao „sjaši Kurta, da uzjaše Murta“! Zato MILOviću ni najmanje ne smetaju ni Milo ni njegovo nasleđe, a još manje njegovi dojučerašnji sateliti i skutonoše, već predstavnike čitavog jednog naroda opet raspinje na krst i označava nepodobnim da ga, u mjeri snage i brojnosti tog naroda, zastupaju u vladi koju su Mickeju davno skrojili i izdiktirali. A dok MILOvić budno snatri nad sjenkom mu, pazeći da odnekud ne bane ČLAN biblioteke, jeb’o te, Mickej kao muva bez glave samo glumata pregovaranje i igra se živcima već izluđenog naroda kojem više ništa nije jasno. Ili, bolje reći, kome je već odavno sve jasno.
I mada se MILOvić ČLANOM poslužio tek koliko da se baci kamenom na svog (da li) lidera, moram ga podsjetiti na onu Mažuranovićevu (ukoliko uopšte i zna o kome je riječ): „sramota je takvome junaku džilitnut se, ne pogodit cilja“! Znam da bi to nedoraslo i u svakom pogledu nedozrelo baljezgalo i imitacija političara najviše voljelo da nas nema, ali, cvrc Milojko i MILOviću, ovdje smo. Odvajkada i otkad je Crne Gore. I biće nas, čak i ako nas svi Mickeji i MILOvići i ubuduće budu uporno ignorisali i zaobilazili. Jer, ono što bi pomenuti mlatikur trebalo da zna, makar i kao Mickijev potrčko, jeste da ničija nije do zore. Uostalom, neka pita Mila.

ČLAN biblioteke, jeb’o te, podsjeća nedotupnog i uznesenog MILOvića, da u naslovu iste stoji da je „NARODNA“, što će reći da nije samo Mickijeva i MILOvićeva. I preporučuje mu, najiskrenije, da se mane ćoravog posla i da svrati u biblioteku, da pročita nešto više od sportske strane i ukrštenica. Da malo provjetri paučinu u glavi koja mu se gomila još od prvog osnovne i nauči da je inkriminisani ČLAN pripadnik naroda koji je, sa ostalima, krvavo stvarao i branio ovaj tamni vilajet „a la Ibrahimović“, u koji su Milo i MILOvići pretvorili ovu nekad tako ponosnu državu. A ČLAN biblioteke, jeb’o te, bi ga, uz kafu, a i rakije bi se našlo ako isti istu preferira, upoznao sa sopstvenim rodoslovom u kojem stoji da je on prvi naslednik koji zna gdje mu je očev grob. I da su mu svi prethodnici, do iza osmog koljena, ginuli i ostajali bezgrobni da bi sačuvali ovo malo zemlje i ovo malo duše, svetinje koju su Milo, Mickej i MILOvići bacili pod noge i budzašto iznijeli na svjetsku pijacu.

A ČLAN će i dalje s ponosom nositi člansku kartu Narodne biblioteke br. 1831, dva prsta iznad, i svom svojom snagom nastojati da ona istinski bude NARODNA. Ni Milova, ni Mickijeva, ni MILOvićeva, a ni Emilova, već NARODNA. A ono klepetalo na ovnovom vratu, koje se uzalud uporno propinje da bude nešto a ne ništa, može da klepeće do sudnjega dana. Jer, što bi rekla moja pokojna baba: štene lanulo, vjetar odnio!!!