ČISTIMO ZA BOGATIMA

Piše: SIBIN

Zelenilo šuška…
Ok, ali ovdje se ne radi o nekom pokušaju stvaranja lirske slike, nego, doslovno: zelenilo šuška krupnim novčanicama.
Eko aktivisti su, u prvo redu, kreativni: dopada mi se kad, aktivista/kinja, zalijepi jednu stranu glave za sliku Van Goga. Ili, naprosto, zakače se nekom za automobil.
Možda bi, jebem ti, trebalo čekićem polupati sve frižidere. Kao što su nekad parižani išli gradom i pucali u satove, piše m’sje Virilio.
Uglavnom, gradska uprava glavnog grada za čistoću, mlatila dobre pare.
Isprva sam prasnuo u smijeh, onda se sjetio stihova benda kojeg nikad nisam gotivio: Hoću majko, hoću/ U gradsku čistoću/
Uprava uživala u cvijeću i bombonjerama, radnici, kao dovijek, na sendviču bez priloga. Dakle: na svijetu postoji samo nepravda i moć, neko trpi, neko guzi.
Ivo pionir je volio Mozart kugle, i bijele ruže, nije mario što radnik za građanskim ološem čisti vazdan o jednom sendviču ispijajući iz ruke, poput Diogena, vodu sa česme iz parka, Njegoševog.
Poslednji protesti u Parizu protekli u znaku bojkota komunalaca da se staraju o gradu svjetlosti. Ulice su bile zakrčene brdima smeća. I smeće može da se osveti onima na vlasti.
Tako da, korektno, neoliberalni, impersonalni i u tekstu stvoreni likovi, trebalo bi da katkad budu na strani – smeća, a ne zelenila! Jer prividna urednost skriva pljačku i banditizam.
„Našao sam sreću u smeću“ riječi su vajara Zlatka Glamočeka.