Piše: Emilo Labudović
Tek štura agencijska vijest, gomila sterilnih podataka koji malo šta objašnjavaju, podsjetiše da se na današnji dan, u ukrajinskom gradu Černobilju, desila jedna od najstravičnijih nuklearnih katastrofa. Eksplozija reaktora tamošnje nuklearne elektrane, najveće u tadašnjem SSSR- u, uzdrmala je čitav svijet i pokazala da čovječanstvo još uvijek nije u potpunosti ovladalo silom nuklearne energije i da je ona koliko je dobar sluga još gori gospodar.
Tadašnje međunarodne prilike i nesuvisla trka u nuklearnom naoružanju učinile su da se stvarni uzroci i rzmjere katastrofe skriju i nikada ne razjasne do kraja. Broj mrtvih, direktno ozračenih i stradalih u operacijama gašenja i betonskog „sahranjivanja“ reaktora nikad nije, a sva je prilika i neće, do kraja utvrđen i javno saopšten. Ali, i bez tih činjenica, tuga i opomena Černobilja, u to i neko vrijeme kasnije, bile su više nego upozoravajuće.
U međuvfemenu, vrijeme je učinilo da Černobilj, uzroci i posledice, polako utonu u zaborav. Naravno, ne i za žrtve i njihove porodice, ali za savjest čovječanstva – svakako.
U međuvremenu, tehnologija kroćenja energije cijepanja atoma je uznapredovala do mjere da se danas „nuklearke“ preporučuju (i grade) kao izvori sigurne i čiste energije. Sva pažnja i bojazan usredsređene su na njenu upotrebu kao oružje, u nuklearnim bojevim glavama kojima se imaoci razmeću i prijete, kao da je riječ o dječjim igricama nakon kojih se prašnjavi klinci sa oderanim laktovima i koljenima raziđu i… nikom ništa.
A Černobilj, mada sklonjen iza obzorja zaborava, i danas opominje. Jer, naučnici i istraživači su utvrdili da se priroda oko nuklearke sporo ali uporno oporavlja. Čak su i životinje koje su obitavale u tom reonu uspjele ne samo da se održe već i da mutiraju na način koji neke njihove osobine čini poboljšanim. To je naročito ispoljilo kod vukova kod kojih je konstatovana pojačana otpornost na rak. Samo je čovjek i dalje jedina prava žrtva černobiljske i eksplozije i radijacije, i tu je protok vremena malo šta promijenio.
Černobilj je danas daleko sjećanje jer je, zahvaljujući proporciji žrtava, ostao u sjenci Hirošime i Nagasakija. A upravo su ove dvije američke odmazde nad Japanom, koji je već bio na koljenima, fokus svjetske pozornosti usmjerile na atomske bombe kao najizrazitiji i po čovječanstvo najopasniji oblik (zlo)upotrebe nuklearne energije. Prebrojavanje nuklearnih bojevih glava i mahanje tim brojevima često se čini kao pubertetska igra „čiji je duži“, iako i školarci već znaju da je i hiljaditi dio toga broja dovoljan da nas nema.
Papa je nedavno, povodom aktuelne političke situacije u svijetu, jetko konstatovao da „svijet razara nekoliko tirana koji troše milijarde na ratove“. I bez imenovanja tih „tirana“ jasno je o kome je riječ, ali…
Danas je, uostalom kao i uvijek, na djelu dimna politička zavjesa kojom se, upiranjem prstom u samo jednu ili dvije „adrese“, ostali imaoci atomskog oružja pokušavaju prikazati kao miroljubivi čuvari mira i ravnoteže. Kao da je svijet u manjoj opasnosti ako se prst na „dugmetu“ drži u Pjongjangu, Islamabadu, ili u Tel Avivu, od onoga u Moskvi, Vašingtonu ili Pekingu.
Osim toga, prijetnja od moguće upotrebe nuklearnog oružja često se koristi i kao izgovor za sakrivanje nekih drugih ciljeva, pa čak i onda kada, kao u Iranu, to oružje postoji (za sada) samo u planovima. A sve dok je „prsta i dugmeta“ na bilo kojoj tački svijeta, sjenka apokalipse i dalje stoji i stojaće nad čovječanstvom i njegovom budućnošću.
Četrdeset je godina Černobilja koji je, u odnosu na današnje arsenale tek samo „pokazna vježba“ šta sve može nekontrolisana ili (zlo)upotrijebljena nuklearna energija. Četrdeset godina koje se uporno nastoje ignorisati i zaboraviti. A oko „sahranjene“ nuklearke i danas raste drveće i trče razne zvjeri. Neke još jače i snažnije. Samo, na žalost, tamo više nema ljudi.
Černobilj – tuga, ali da li i opimena?
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
NI TUGE, NI OPOMENE, dragi Emilo
Sve se češće neodgovorno poteze prijetnja.
Od Malenog Zelenskog, do Velikog Trampa.
„Boraniju“ da i ne pominjemo (akron i Co.).
Lakomisleno i šupljoglavo obezvredjivanje smrtne opasnosti !!!
Kao da su uranske čestice sjeme šarenog cvijeća
za daleka neka pokoljenja…
Čak i „Carica“ iz Tokija vijencem zahvaljuje
Pilotu koji je sravnio sa zemljom Hirošimu i Nagasaki i hiljade ljudi.
Doduše nije kleknula, ali je zato plesnim koracima i bleskastim
osmesima zahvaljivala domaćinima u Ovalnom Ofisu