ČEKAJUĆI MOSKVU
Piše: Emilo Labudović
„Rusija će se sigurno umiješati u crnogorske predsjedničke izbore“! Kao što se saopštava neka istina biblijske snage, kojoj ne treba ni obrazloženja ni dokaza, ova mantra, koliko god da djeluje otrcano kao iznošeno i moljcima nagriženo odijelo, tijesno i puno rupa, inaugurisana je još dok se tačno nije znalo ni ko će sve učestvovati. Onaj naš kućepazitelj i budni stražar nad ispravnošću našeg puta, Eskobar, već je to saopštio sigurnošću koja imponuje. Da je rekao da će sjutra osvanuti novi dan pa da čovjek i posumnja, ali u to da će Rusi opet duvati u našu kašu van – svake je sumnje.
Doduše, dobri, stari i pomalo pošteni Eski ne reče na koji će se način babaroge iz Moskve umiješati (onaj cirkus sa državnim udarom od onomad čak i uza sve medijsko podmazivanje spolja i iznutra pokazao se kao mućak), ali da hoće – hoće garant. Sad nam samo preostaje da strepimo i čekamo odakle će nas klepiti šapa ruskog medveda. A to što su gospoda Eskobar, one gospođe ambasadorke, pa neke picajzle, varheljčići i gomila još trećerazrednih briselsko – američkih fićfirića u EU unifirmama već toliko puta posolili naš politički bućkuriš da mu više ni bljutavost ne primjećujemo – nema veze. To je tak normalno, što bi rekla jedna iz te plejade, ona Fajonka iz dežele. Važno je samo da nema Rusa i njihovog „malignog uticaja“!
Možda nedovoljno upućenima ova Eskobarova „natuknica“ izgleda kao nešto već viđeno, ali za ozbiljniju analizu je pitanje: zašto baš sada? Jer, Amerikanci rijetko „prde u vjetar“, što bi rekla moja pokojna baba. Eskobar, očigledno percipira rezultate prvog kruga predsjedničkih izbora i zna da će jedan od učesnika drugog, više nego sigurno i više nego ubjedljivo, biti – Andrija Mandić. A on je, to već i vrapci znaju, isturena ruka Putina, Vučića i Patrijaršije, pa, samim tim, proizvod i rezultat nesumnjivog ruskog miješanja u „našu stvar“. A to je, bajto moj, NEDOPUSTIVO!!!
Kada je onog 30. avgusta postalo izvjesno da DF postaje ključni faktor konačne pobjede i sloma režima Mila Đukanovića, u eskobarovskim kuhinjama je zazvonilo na uzbunu i nedvosmisleno je poručeno: demokratija za demokratiju, ali rezultat mora biti takav da su pobijedili svi osim DF, a da si izgubili svi osim Mila! I… tačka. Na žalost, u koloniji srednjeafričkog tipa kakva je Crna Gora, nastala je prava utrka ko će se prije natrćiti, a palicu je, na veliku žalost, prvi dobio onaj naš „rukopoloženi“ Zdravko. Dritan i „naš“, a zapravo njihov, Aleksa već su se podrazumijevali. I od tada, za jednačinu političkog galimatijasa Crne Gore prva „poznata“ glasi: svi, samo ne DF, svi, samo ne Andrija Mandić! A narod? Ko još pita narod.
Ali, narod je kao kopriva, što ga više trliš to bolje uspijeva. I jače žari. Zna to i Eskobar i zna da će Andrija Mandić, kao istinski predstavnik istinskog naroda, biti prvi učesnik drugog kruga pa već priprema teren za novo osporavanje. I ko zna šta još sve. Ali, ovdje smo već toliko ogugali na njihove marifetluke da nas i ne mogu iznenaditi. „Samo ti, dijete, radi svoj posao“, još poodavno je Eskobaru i njegovima, u svim vremenima i za sva vremena, poručio onaj Vukašin iz Klepaca.
Do izbora je ostalo jedva mjesec dana, već se znaju učesnici a, bogme, i pobjednik. Uprkos Eskobaru, pobijediće – narod! Ali, strpljenje je temelj mudrosti. U međuvremenu, u velikoj sam dilemi: da li da poslušam sebe i izaberem ili da sačekam da mi Moskva javi. A ona, onako dokona i bez prečih briga, jedva čeka da se oglasi i „izabere“ nam predsjednika. Alo, Moskva, čujemo li se?