Bulatović: NATO generali bili bijesni, jer ih je Vojska Jugoslavije nadmudrila

Piše: Momir Bulatović

Obilježićemo i ovu, dvadesetu godišnjicu od zločinačke NATO agresije. Nadati se da će to biti urađeno dostojanstveno i sa presudnom ulogom najviših predstavnika države.

Mnogima djeluje da je agresija bila „kao juče”, a brojni su i oni koji tvrde da ona traje sve do današnjih dana.

Zločin koji je NATO izvršio nad Saveznom Republikom Jugoslavijom (Srbija i Crna Gora) može biti predstavljen na više pogrešnih načina i na samo jedan pravi, istini vjeran. Statistika o broju ubijenih, o razaranju škola, bolnica, mostova, fabrika.., o tonama eksploziva, zabranjenim kasetnim bombama, količinama radioaktivnog i hemijskih otrova može da približi, ali nikako i da predstavi svu monstruoznost tog čina.

U ljudskoj je prirodi da potiskuje sjećanje na užase doživljene u prošlosti. Takođe se nerado prihvataju surova objašnjenja, poput raspodjele svjetske moći i sopstvene (bez)načajnosti.

Ali, s druge strane, osobina pravih naroda i ljudi je da se bore i čuvaju dostojanstvo, kao smisao svog postojanja. „Neka bude šta biti ne može“, zapisao je naš najveći pjesnik, a njegov narod zapamtio i pronio kroz vjekove.

Iz prebogatog i tužnog albuma slika tokom 78 dana NATO agresije izdvojio bih dvije, meni naročito drage.

Za sve vrijeme rata dešavalo se mnogo kulturnih, zabavnih, humanitarnih i patriotskih manifestacija, koje su pokazale nevjerovatnu snagu, kreativnost i nesalomljivi narodni duh.

Slike i poruke koje su sa njih upućivane u svijet, nalikovale su remek-djelima vrhunskih propagandista, a najčešće su bile doskočice iz „glave cijela naroda“. Tako duhovite opaske i ubojite komentare nisu mogli da smisle nikakvi profesionalci. Pored duha, suprotstavljanje je bilo i sopstvenim životima i tijelima. Radnici su branili svoje fabrike, građani mostove koji ih spajaju, trgove, škole i bolnice…

Narodno jedinstvo i odlučnost u otporu su bili toliki, da smo svi ličili na veliku porodicu sa tek nešto malo zabludjelih pripadnika. Iz mora duhovitih poruka upućenih javnosti država iz kojih su ubice dolazile, izdvojio bih onu sa antiratnog mitinga u Nikšiću:

„Gađajte i nas — nijesmo gubavi!“

Otkada je NATO avijacija djelovala po položajima Vojske Republike Srpske (1994-1995) u Bosni i Hercegovini, bilo je realno pretpostaviti da će naredna meta biti Savezna Republika Jugoslavija.

U Školi nacionalne odbrane, kao najvišoj obrazovnoj instituciji u Vojsci Jugoslavije, iz koje izlaze budući generali, teoretski je simuliran napad NATO-a.

Polaznici su imali zadatak da postavljaju odbranu, polazeći od raspoloživih materijalnih i ljudskih potencijala. Praktično, gotovo četiri generacije vrhunskih oficira je ugradilo sebe i svoja stručna znanja u planiranje i pripremanje odbrane od NATO agresije. NJihova udružena stručna pamet dovela je do odbrane sa rješenjima koja su se, u nekim oblastima, pokazala genijalnim.

Prvi uspjeh je ostvaren „ulaskom u glavu“ neprijatelja. Analize koje su, u ovoj vojno–obrazovnoj instituciji, urađene nakon agresije, matematički precizno su pokazale da su naši vojni stručnjaci imali 85 odsto uspjeha u predviđanju aktivnosti agresora.

U vrijeme NATO agresije, svršeni polaznici Škole nacionalne odbrane već su bili raspoređeni na najznačajnija komandna mjesta u Vojsci Jugoslavije. Svaki od njih je, dakle, znao kako će se odvijati napad u cjelini, pa je uspješnije mogao da obavlja svoje pojedinačne zadatke. To je donijelo drugu, stratešku prednost našoj strani, strani koja je bila višestruko slabija u tehnološkom pogledu.

Već je bilo ustaljeno da NATO, u prvoj fazi napada, udari po sistemu veza. Moćni uređaji i oprema za prekid i ometanje svih vidova komunikacije protivničke strane bili su ono sa čime se on neobično ponosio (hvalili su se da mogu da zaustave rad satova na ruci, a kamoli vojnih uređaja).

Računali su da, u takvim okolnostima, jedinice bivaju odsječene od svojih komandi i postaju „obezglavljene“, usljed čega se sistem odbrane raspada, a protivnik se masovno predaje. Na bazi takve računice su NATO komandanti uvjeravali svoje političke lidere i ukupnu javnost da će otpor Vojske Jugoslavije biti slomljen u roku od 72 časa, ili će ona biti potpuno uništena.

No, naš sistem veza nije bio ni uništen, niti onesposobljen. Prvenstveno zbog toga što je bio zaštićen neočekivanim inovacijama koje su bile plod rada hiljada pripadnika naše tehničke inteligencije, ne samo iz vojnih, nego i iz naučnih i stručnih struktura. NJihovo oružje je, nesumnjivo, bilo ubojitije, ali naše glave su (i ovaj put) bile pametnije.

Uspješnost u primjeni ovih rješenja razjarila je Komandu NATO-a. Ispostavilo se da oni nisu govorili istinu, da nisu dobro predvidjeli našu snagu i način odbrane, te da stoga mogu biti smijenjeni sa visokih i unosnih položaja. Svoj bijes i strah pokazivali su sve novim i novim raketama i bombama, po ciljevima koji nisu bili branjeni, jer ih nijedna razumna vojna sila (mi smo vjerovali da NATO to jeste) nikada ne bi smjela napasti.

Kao bivši premijer nepostojeće države imam stalnu obavezu da javnost podsjećam na herojstvo i visoki profesionalizam oficira i vojnika koji su branili i odbranili našu državu i slobodu u vrijeme zločinačke NATO agresije.

NJihov je podvig još i veći ako se podsjetimo da su mnogi među njima, umjesto zasluženih priznanja i ordenja, naprasno poslati na sudove ili, u boljem slučaju, ekspresno penzionisani. Ali, ono što kod njih zadivljuje, jeste, nakon svih proteklih godina, nepostojanje gorčine prema vlastima koje su se nedolično odnosile prema njima.

Oni jesu i moraju biti spokojni. U odsudnim trenucima za svoj narod i svoju državu oni su radili svoj posao i uradili su ga odlično. Takav unutrašnji osjećaj je najveći orden.

Danas, kao penzioner i van političkih tokova, hrabrim sebe da je i sadašnja generacija profesionalnih vojnika prihvatila i nadogradila iskustva svojih slavnih prethodnika. Nadam se da postoji neki sličan plan („za ne daj bože“) i da je on uveliko uigran.

U stvari, ne nadam se. Ja znam da je tako.

Izvor: Sputnjik