Bulatović: Naivno je očekivati da Đukanović podnese ostavku

Piše: Momir Bulatović

Crnogorska opozicija, mašući nepobitnim dokazima krivice predsjednika Mila Đukanovića, zahtjeva da on podnese ostavku i očekuje da ga EU i NATO poguraju u tom pravcu. Zahtjev je racionalan, ali i potpuno naivan.

Po zapadnim pravilima obavljanja visokih državnih dužnosti krupne laži nisu dozvoljene. Po pravilu, kada neko bude uhvaćen u njima, a ne uspije da se uvjerljivo odbrani, to je i kraj njegove političke karijere. Takođe se zna da i ovo pravilo ima izuzetke i to tako brojne da nerijetko uguše sam princip.

Kada američka diplomatija odmjerava problem slične vrste, nije najvažnije o čemu je dotični lagao, nego ko je u pitanju. Da li se radi „o našem“ ili „njihovom“ lažovu? Osoba se ne tretira sa stanovišta istinoljubivosti, već njene korisnosti za američke nacionalne interese.

Đukanović je već dvije decenije najbolji mogući predsjednik Crne Gore sa stanovišta potreba Amerike. Stoga mu je neophodno progledati kroz prste za brojna nepočinstva koja se bilježe u njegovoj lokalnoj vladavini. Šta je tamo neki nelegalno stečeni milion do kojeg je došao kršenjem svih domaćih i međunarodnih zakona, prema činjenici da je on, mimo slobodne volje i uprkos žestokom protivljenju ogromne većine građana, Crnu Goru „servirao“ NATO-u, uz gotovo nikakvu prateću cijenu.

Ili, zašto bi se neko u EU uznemiravao aferom „Koverta“, koja se odnosi na praksu kupovine glasova od velikog broja sve siromašnijih birača, kada je zvanična Crna Gora pristala da slijepo slijedi spoljnu politiku EU i snažno se pridružila sankcijama protiv Ruske Federacije. Ta ista, oficijelna Crna Gora je poželjan i dodatan dokaz „malignog“ uticaja Rusije na Zapadnom Balkanu Jugoistočne Evrope.

Kod nje je, preciznije i po zvaničnim kvalifikacijama, uticaj Rusije ne samo bio loš, nego i ubitačan, budući da je ona spremala teroriste koji su trebali da izvrše državni udar i ubiju njenog prvog čovjeka.

Priča, iako nije potkrijepljena nijednim dokazom i danas ima izvanrednu upotrebnu vrijednost. Jer kada velika i moćna Rusija sprema toliko zlo maloj i do juče bratskoj državi, kakva je Crna Gora, šta li mogu očekivati drugi koji Rusiju nikad nisu voljeli, nego su je vazda plašili?

Uloga Đukanovića u razgradnji zajedničke države Srbije i Crne Gore, kao uvertiri za komadanje Srbije i pokušaj državnog osamostaljivanja tzv. države Kosova, zaslužuje svaku pohvalu njegovih zapadnih mentora.

Vjerovatno bi oni svoj projekat gurali i da nije bilo njega ili mu sličnog pobratima, ali bilo bi im mnogo teže i sporije. Stoga, neka mu je alal (kao da se čuju njihovi uzdasi) svaki dolar ili evro koji je pokupio usput, obavljajući za njih tako važan i koristan posao.

Milo mora da ostane na vlasti, jer se ne smije rizikovati da umjesto njega, na nekim tamo (ne daj Bože!) slobodnim izborima, pobijedi kandidat koji bi mislio svojom glavom i slijedio interese svoga naroda. Ili, (opet, ne daj Bože!) pokušao da izvede Crnu Goru iz NATO-a. A tek su crnogorskim receptom uveli Sjevernu Makedoniju u redove Alijanse i primakli se Bosni i Hercegovini, sve sa ciljem da lome i prelome i samu Srbiju.

U velikoj šahovskoj partiji, koju Amerika započinje protiv Rusije i Kine, prilikom otvaranja je svaki pion važan. Zato Đukanović ima razloga da se malo opusti.

Jer nije on usamljen i pojedinačan slučaj. Ne, on predstavlja jednu od brojnih kopija standardnog američkog političkog proizvoda.

Piter Frankopan u knjizi „Putevi svile — Nova istorija sveta“ (Laguna, 2018. godine) pokazuje postupke američke imperije od Drugog svjetskog rata do današnjih dana. Autor je ugledni profesor na Oksfordu. Piše i objavljuje u „NJujork tajmsu“, „Fajnenšel tajmsu“, „Gardijanu“ i „Čajna dejliju“.

Onaj ko sakupi snage i dovoljno ojača želudac da „svari“ sve dokumente i istorijske podatke koje ova knjiga donosi sa surovom preciznošću, uvjeriće se da je Amerika, uvijek i svuda, vodila samo jednu politiku — zadovoljavanja svojih državnih interesa, a da su se spoljnji povodi i objašnjenja mijenjali, iako su uvijek bili vezani uz tuđu slobodu i demokratiju za neki „napaćeni“ narod.

Stvaranje „demokratskih“ lidera, njihova promocija, kao i kasnije proglašavanje diktatorima i svrgavanje u krvavim ili ružičastim pučevima, sastavni je dio ove otužne istorije.

Pametne ljude, poput pomenutog autora, ipak uvijek muči pitanje odakle Amerikancima tolika sposobnost da ponavljaju greške, da prkose očiglednim životnim realnostima, ili da arče tuđe živote i sudbine bez imalo griže savjesti?

Operacija spasavanja Đukanovića ne može biti javna. Ona će morati biti zaklonjena nekom lažnom zastavom. U burnim političkim raspravama koje stoje pred crnogorskom javnošću, to će biti jedno od najinteresantnijih pitanja.

Zaista, koje će boje biti lažna zastava pod kojom će američka „konjica“ krenuti u spasilačku misiju?

Izvor: Sputnjik