Budimo ljudi!

Piše: o. Darko Đogo

Kada sam na jesen prošle godine, u vrijeme dok su još trajali neprekidni nemiri u SAD zbog ubistva Džordža Flojda u organizaciji pokreta „Životi crnoputih Amerikanaca su takođe važni!“ razgovarao sa poznanikom čije su procjene geopolitičkih dešavanja gotovo uvijek bile tačne, a uvijek dominantno racionalne, staložene i lišene bilo kakvog metafizičkog diskursa, najvažnije pitanje koje sam mogao da mu pošaljem bilo je ono o reperkusijama ponovnog zauzimanja američke administracije od strane „Duboke države“.

Na moje čuđenje srednjovječni adresat moje zapitanosti odgovorio je sasvim neočekivanim izrazom: „Šta možemo da očekujemo od grupe satanista?“ Dodatna objašnjenja nudili su naši kasniji razgovori: „za razliku od svih dosadašnjih administracija, ova najvjerovatnija buduća neće unositi samo onoliko političkih nemira i nestabilnosti koliko joj je to neophodno da bi određene regione i političke strukture držala u tenziji, zavisnosti i fragmentaciji koju će tek njihov uticaj da drži u kakvoj-takvoj stabilnosti.

Ona će da produkuje uvijek višak mržnje, tenzija i podijeljenosti ne samo na Balkanu i Ukrajini (što tebe najviše interesuje), već i na domaćem tlu. Politički diskurs ovdje (u SAD) je već prevazišao granicu u kojoj se politički i ideološki oponent dehumanizuje. Dakle, dehumanizacija protivnika koja uvijek vodi ka totalitarnim rješenjima na kraju će neminovno dovesti do sukoba ogromnih razmjera.“

Svako ko iole ozbiljnije prati američku političku i ideološku scenu zna da je moj sagovornik bio i ostao u pravu. „Vokizam“, sveopšte insistiranje na pokoravanju neprekidno se mijenjajućoj ideologiji potiranja polnih identiteta i redefinisanja rasno-etničkih odnosa, „kritička teorija rasa“, brutalnost medijskog jezika koji odavno ne nudi nikakvo polje zajedništva niti čak političke „zabavnosti“ kao svojevrsnog načina kontrolisanja ideoloških tenzija – svi znakovi dezintegracije američkog društva podjednako su karakteristični za američko domaće bojište koliko i za izvozne proizvode, političke, kulturne i ideološke emanacije.

U svijetu ubrazno rastu mržnja, podjela, otvorena dehumanizacija drugoga. Zato ne treba da nas čudi da se svi mogući predstavnici antisrpskih vazalnih kultura i establišmentâ usuđuju da prijete „Olujama“, da govore o subhumanom statusu srpskog naroda (Milo Đukanović, Denis Tanović i sl). Kada je predsjednik Ukrajine prije samo nekoliko dana otvoreno i javno govorio stanovnicima Donbasa da, ako se „osjećaju Rusima“, onda je „za vas i vašu djecu najbolje da odete odavde“ – to nije bio nikakav lapsus već ono što pomenuti vazalni receptori signala iz Zvjezde smrti jedino i mogu: emitovanje mržnje koja je jedini impuls koji je Imperija na zalasku još u stanju da emituje.

Svima nam je taj impuls poznat i iz svakodnevice: ako je vaš dojučerašnji saradnik u kancelariji, susjed, brat, rođak, našao da vam, bez gutanja knedle, kaže kako je normalno da „svi koji se osjećaju Srbima idu u Srbiju“ – nije mu se ta sarajevska ili podgorička „samorazumljiva“ rečenica uz kafu omakla.

Pavelićevstvo je poželjno stanje duha i svojevrstan društveni standard vazalnih „kultura“. Ono je projektovano, već vijekovima, od ideologija Ante Starčevića do danas ali je kulturna prihvatljivost takvog stava, činjenica da je neko u stanju da vam to javno kaže smatrajući da vas time možda „pecka“ – proizvod „satanizma“ o kome je moj sagovornik govorio. Živimo u svijetu u kome će je dehumanizacija „normalno stanje“ međuljudskih pogleda sa dvije strane spektra. Neprekidna izloženost uznemirijućim sadržajima u kojima nam se daje uvid u gruba pogubljenja, kasapljenja, iživljavanja takođe smanjuje našu sposobnost da činimo ono što je neophodno da bismo bili ljudi – da vjerujemo u postojanje bar mogućnosti dobra u drugom čovjeku. Svako od nas već ima iskustvo gubitka, bola, krhkosti ljudskog života. Pa, ipak, da bismo mogli da imamo bar minimum ljudskosti mi pretpostavljamo da je biće koje susrećemo biće sposobno za dobro. Ako je kultura HH vijeka već nekoliko puta demistifikovala čovjekovu pojavnost, svodeći je na „meso“ (od svjetskih ratova, koncentracionih logora do seksualne revolucije u kojime je biće drugoga čovjeka svedeno na bezličnu plot pogodnu za manipulaciju, uništenje ili uživanje i odbacivanje), onda je kultura HHI vijeka sasvim na pragu da uništi bilo kakvo tkivo ljudskosti.

Kako onda živjeti u takvom stanju?

Nama Srbima odmah na um pada maksima blaženopočivšeg patrijarha Pavla: „budimo ljudi!“ U svijetu u kome se čak i najosnovnija ljudskost drugog čovjeka ne podrazumijeva, ona odzvanja gromko, čak i kada ne uspjevamo da do kraja dosegnemo sva njena značenja.

Zaista: teško da je bilo koja rečenica srpskog jezika danas zaživjela u nama poput ove. Vjerovatno, opet, da ne postoji i više zloupotrjebljena rečenica u opticaju. Po mnogo čemu ona je i tragični podsjetnik koliko se zamišljeni patrijarh Pavle i onaj koji je živio među nama razlikuju: onaj koji je hodio među nama smatrao je da su štedljivost i skromnost ne samo monaške vrline – već svehrišćanske, a monasi samo vatreni podsjetnici na našu sveopštu obavezu da svijet ne vlada nama već mi svijetom. Patrijarh je zato naročito insistirao na školi odricanja od sebe zvanoj post. Njegov odnos prema tjelesnosti nije dozvoljavao bilo kakve fusnote i amandmane, „oče, danas svi tako rade“ ili „u kom vijeku živite?“ amandmane na ideale hrišćanskog braka i porodice.

Ukratko: za razliku od nas, patrijarh je vjerovao da se od onoga sveljudskog stanja u kome se rađamo do „ljudi“ u „budimo ljudi“ čovjek mora potruditi da hodi bogočovječanskim stazama. Da svoj život podredi drugom čovjeku, da sebe preda bilo porodici, bilo obitelji. Da nadiđe čovjeka da bi bio Čovjek. Njegovo „budimo ljudi“ je možda bolje pisati: „budimo Ljudi!“
To nije lako. „Satanizam“ o kome je govorio moj prijatelj gotovo da raspolaže kulturom, politikom, idejom. On sugeriše svakome od nas da imamo pravo na sve, da svijet pripada nama, a mi samo samome sebi: on zatim posreduje način na koji mi ostvarujemo beskraj naših želja i čežnji nudeći ih na tržištu roba, ljudi, tijela, usluga. Beskrajna neutaživost savremenog čovjeka stvara beskrajnu agresiju prema drugom čovjeku.

I baš zato je veličanstveno to „budimo ljudi“ koje započinje odricanjem od sebe. Kada smo se supruga i moja malenkost pojavili u Tvrdošu na blagoslov kod čudesne uspomene starca Atanasija, njegova gruba, repulzivna predstava prestala je u prisustvu nerođenog Evgenija. „znaš li, mutavi“, reče mi danas: „kada se čovjek oženi, on na pola nije više svoj. A kada mu se rodi dijete – on više nikada nije svoj“.

Ta dvomislenost je bila namjerna. Da bi bio čovjek, čovjek mora biti „nikada više svoj“. Da bi mogao da se odupre novoj normalnosti, on ne može biti normalan. On čak ne smije ni da postane odraz u ogledalu dehumanizatora: možda u tom finom podešavanju između stava i spremnosti da branimo i o(p)stajemo ali da ne izgubimo dušu i obraz, između poriva da i sami dehumanizujemo druge ili da mu se pasivno prepustimo, ostavljajući tako one nezaštićene na volju satanističke produkcije sukoba – tu stoji neprekidna tajna našeg bivanja čovjekom danas. Između Starog i Novog Zakona, između Zakona i Blagodati, između Dušanovog zakonika i Desankine prozbe za pomilovanjem, ne razdjeljujući ih več stižući preko jednog ka drugome.

Budimo zato ljudi, bolji od nas danas, sličniji precima, uzorniji potomcima.

Budimo ljudi. Ako mi ne možemo, niko drugi to za nas neće biti.

(IN4S)