Branko Pavlović za BORBU: Višedecenijsko školovanje neodgovornih kadrova na principima neoliberalizma je glavni uzrok propasti američkih banaka; Gubitak moći Zapada još više će se ubrzati!

Last updated apr 1, 2023

Ekonomista i pravnik Branko Pavlović dotakao se u intervjuu BORBI bankrota američkih banaka u Silicijumskoj dolini i švajcarske Kredi Svis banke.

Kao glavne razloge njihove propasti, Pavlović navodi višedecenijsko pogrešno školovanje neodgovornih kadrova na principa neoliberalizma i pretjerano upumpavanje novca u finansijske sisteme.

Pavlović je najavio da će zapadne ekonomije doživjeti vjerovatno najveći pad posle Drugog svjetskog rata.

Dalje, on navodi da banke u regionu trenutno nisu ugrožene događajima u Americi i Švajcarskoj, međutim kao problem u bližoj budućnosti vidi činjenicu da su naše 90 odsto u stranom vlasništvu.

Problem za ekonomije regione, a naročito za srpsku su što je i kod nas novac sve skuplji, što novca neće biti zato što banke „sjede“na novcu i ne daju kredite i treći put zato što su naše privrede nezdravo mnogo trgovinski povezana sa EU.

Na kraju, Pavlović zaključuje da će tekuća ekonomska kriza ubrzati procese gubitka moći Zapada koji traju već više od 20 godina.

1. Šta je uzrok propasti američkih banaka u Silicijumskoj dolini i najava stečaja švajcarkse Kredi Svis banke?

Najveći događaj je preuzimanje Kredit Svis od strane UBS, posle čega banka koja je poslovala 166 godina, bila druga po veličini u Švajcarskoj, prestaje da postoji. Tri američke banke Silikon Veli, Signačr i Frst Repablikan su od manjeg pojedinačnog značaja, od kojih prve dvije jesu bankrotirale, a treću pokušavaju da spasu najveće banke SAD otvaranjem depozita kod nje u iznosu od 30 milijardi dolara.

Dva su zajednička uzroka u svim ovim slučajevima, a poslije ću reći i o razlikama u pogledu konkretnih uzroka. Školovanje kadrova u višedecenijskom periodu na principima neoliberalizma koji oblikuje mlade ljude na pogrešan način. Oni uče neistine kao jedine istine i formiraju se bez bilo kakvog osjećaja za značaj zajednice i odgovornosti prema bilo čemu osim prema ličnom bogaćenju.

Uz to u poslednjih 15 godina došlo je do nezapamćenog upumpavanja novca u finasijski sistem, a prvi put u istoriji su referentne kamate bile na nuli ili čak i u minusu.

U tom spoju, menadžera koji su oblikovani da budu neodgovorni i skloni riziku, uz iskustvo da ni kada je kriza buknula 2008. godine niko od njih nije odgovarao i ogromnoj količini besplatnog novca u dugom vremenskom periodu, ništa drugo nije ni moglo da se dogodi nego da se nastavi sa nedgovornim, pretjerano rizičnim ulaganjima finansijskog sektora, koji onda rezultira ogromnim gubicima.

Za Kredit Svis taj proces u brojkama izgleda ovako: 2007.godine (prije izbijanja krize) ona je tržišno vrijedjela 100 milijardi švajcarskih franaka, prije godinu dana 20, u petak 17. marta 7,4, u ponedeljak 20. marta 3 milijarde i preuzela ju je UBS. Za 16 godina akcije su od 100 spale na 3.

Istovremeno su povjerioci koji su banci pozajmili 16 milijardi kupujući jednu posebnu vrstu obveznica u taj isti ponedeljak saznali da je regulator švajcarskog tržišta donio odluku da oni nemaju ništa. Sa 16 na nula od petka do ponedeljka

Dva su osnovna neposredna uzroka propasti Kredit Svis

Njihov dio koji se bavi investicionim bankarstvom, dijelom koji je i namijenjen nešto rizičnijim plasmanima, je već nekoliko godina veoma loše radio, to će reći pravio je velike gubitke. Na drugoj strani u poslednje vrijeme su bili otkriveni razni skandali oko pranja para od droge i kriminala uopšte (što inače i rade sve najpoznatije banke na svijetu, a ne samo banke na of-šor destinacijama kako se od tih istih centara finansijske moći često pravi privid), što je dovelo do povlačenja klijenata. Povukli su svoje depozite. U drugoj polovini prošle godine depoziti su se smanjili skoro za polovinu. U tim „makazicama“ gubitaka u oblasti investicionog bankarstva (komercijalno bankarstvo im je bilo dobro i poseban dio koji brine o naročito bogatim klijentima im je dobro poslovalo) i naglog pada depozita Kredit Svis je ušao u vrtlog gubitka i poverenja i likvidnosti.

Nestankom Kredit Svis nastaju neposredno dva velika udarca na finansijskom tržištu prije svega Evrope, ali i Zapada uopšte. Ako je rizično kupovati akcije sistemski važne banke u Švajcarskoj koja važi za najsigurniji bankarski sistem na svijetu, onda koje akcije nisu previše rizične? I drugo, ako pozajmica takvoj banci može da bude totalni gubitak u 48 sati, onda kome uopšte treba pozajmljivati novac. Makar u formi te obveznice, koju banka može da pretvori u svoje akcije (od duga postaje kapital/akcija), u slučaju da bilansno odnos kapitala i plasmana padne ispod procenta koji propisuje regulator tržišta. Takvih pozajmica na evropskom tržištu ima u vrijednosti od preko 250 milijardi evra.

Posledica je dakle da će sada oni koji imaju novac, koji su vrlo likvidni, prosto sjedeti na parama u pripravnosti dok stanje ne postane opet takvo da povjeruju da mogu da sagledaju rizike. Nije pitanje da li rizici postoje. Oni uvijek postoje, nego da li su u razboritom smislu oni sagledivi, što je najveći strah kod plasmana novca. Kako finansijske institucije ne postoje zato da bi na svojim računima imali mnogo para, nego da bi snabdijevali privredu i građane novcem, kao što je pogonska snaga kod motora, onda će bitno smanjenje plasmana novca veoma pojačati recesiju u svim državama Evrope. Ka recesiji se i inače išlo, ili je već počela kao u UK, zbog povećanja referentnih kamatnih stopa svih centralnih banaka Zapada kao osnovne mjere suzbijanja inflacije i bitnog smanjenja upumpavanja novca iz primarne emisije, ali će sada svi ti pritisci na privredu biti znatno pojačani nedostakom novca na tržištu i time kreiranjem dodatne nelikvidnosti privrede.

U Americi su bankrotirane banke istovremeno odigrale na dva pogrešna „tiketa“

Jednom su previše investirali u istovrsne oblasti, bilo da su to IT kompanije bilo da je to tržište kriptovaluta. Ali je suština da nisu dovoljno diversifikovali svoja ulaganja. Da jesu, onda bi jedna oblast imala veliki pad, ali bi druge dobro stajale, pa bi plasmani u te oblasti bili sigurni, dok se prve ne oporave.

I drugo, sa viškom novca zbog odluke da ne investiraju u druge oblasti, oni su se odlučili da odigraju samo na jednu vrstu hartije od vrijednosti ( misli se naravno ne bukvalno nego u nedopustivo velikom obimu), a to su obveznice američke države.

Na prvi pogled bi se reklo, pa u čemu je to problem to je „tripl A“ obveznica (tri američke kuće procjenjuju sve rejtinge na svijetu i država i kompanija i hartija od vrijednosti, tako što nešto nosi mali rizik, a nešto ocijene kao ogroman rizik. Tih kategorija između „najboljih“ i „najgorih“ ima na desetine i određuju se slovima i dodatnim oznakama „+“ ili „-„. Ako je nešto izuzetno pouzdano, malog rizika, onda ima oznaku “ AAA“, to je kao u košarci „tripl dabl“).

Ali i ona ima skriveni rizik u uslovima kada FED kao centralna banka naglo podiže kamatne stope u kratkom vremenskom periodu. Oni su vjerovali da poslije prvih naglih povećanja, daljih brzih povećanja kamate neće biti. I odlučili da pare ne budu na njihovom računu jer onda nema prihoda, nego da kupe državne obveznice po reciomo 2,5% kamate.

U normalnim okolnostima, kada banci zatreba keš, ona ne čekajući nikakvo desetogodišnje dospijeće, bez problema izađe na tržište i proda obveznicu, tražeći za sebe kamatu od 0.5% (veću ali samo primjera radi) a kupac ima interesa da je kupi i sad on zaradi tu razliku od 2%. Međutim u trenutku kada su bili zbog promašenih drugih plasmana bili prinuđeni da prodaju obveznice, na tržištu se za nove emisije obveznica dobijalo 4% kamate i za njihove ranije izdate obveznice nije bilo kupca. Osim ako prodavac pristane da pored cijele kamate od 2,5% kupcu prenese i dio glavnice od oko 1,5%. Ta sad transakcija u knjigama banke mora da se knjiži kao gubitak na cio obim obveznica koje ima, a ne samo za dio koji je prodala. Umjesto kao što je „do juče“ bilo da iskazuje prihode (za cijelu glavnicu i kamatu od 2,5%) sada iskazuje gubitak za cijelu kamatu i dio glavnice, na cijelom plasmanu ukupne vrijednosti državnih obveznica koje ima.

I tako i oni uđu u „makazice“: naglo povećanje rizika kod finansiranja na jednoj strani i nagli pad u imovini (vrijednosti obveznica) na drugoj strani ih dovede do nelikvidnosti. U trenutku se izgubi povrenje na tržištu i kraj.

Ukratko taj paradoks izgleda ovako: tripl A banka je bankrotirala zato što je mnogo kupovala tripl A hartiju od vrijednosti. Biće da nešto sa tim sistemom mnogo dublje nije uredu. Ne samo kod poslovanja, nego i kod procjena koje ove tri oligopolske kuće vrše u svijetu. Inače i kod revizorskih poslova, samo četiri kuće drže preko 80% tržišta ako izuzmemo Kinu koja zabranjuje strane revizore u svojim sistemskim preduzećima. Kinezi zabranjuju i većinsko vlasništvo stranaca u svojim sistemskim bankama itd. I zato u Kini u 50 godina nikada nije bilo recesije. Nikada.

2. Kakve posledice gorepomenuti slučajevi mogu izazvati u svijetu, Evropi i našem region, s obzirom da su se i prethodni slučajevi propasti američkih banaka osjetili širom svijeta?

Kao što sam već rekao, zapadne ekonomije i inače su išle u recesiju, a sada se već jasno vidi da će pad biti vjerovatno najveći poslije Drugog svjetskog rata. U optimističnom scenariju, pad će biti veoma veliki. Naše banke su likvidne i depoziti nisu ugroženi. One nemaju naročito opasnih plasmana. Problem u tome što su 90% u stranom vlasništvu i kada njihove banke osnivači sa Zapada uđu u problem, dobiće nalog da čuvaju keš za slučaj da centralna banka uđe u problem sa likvidnošću kako bi mogli da joj pozajmi pare.

Dakle, posredni uticaj će biti u tome što će i naša privreda, zbog straha evropskih banaka prije svega, ostati bez finansijske podrške koja bi inače bila normalna da nema recesije na Zapadu. I to će i Srbiju gurnuti u recesiju. Jedanputa zato što je i kod nas novac sve skuplji, drugi put zato što novca neće biti zato što banke sjede na novcu i ne daju kredite i treći put zato što je privreda Srbije nezdravo mnogo trgovinski povezana sa EU, pa kad oni odu u recesiju onda ni privreda u Srbiji nema kome da prodaje svoje robe i usluge.

U svijetu će se udar ostetiti u smislu da rast kineske privrede neće biti 5% nego 4, indijske neće biti 7% nego 5 …

3. Na koji način će propast američkih banaka uticati na ekonomsku krizu koja nas već godinu i nešto dana pogađa?

Pored opisanog, ima još jedan aspekt na koji bih ukazao. Naime, veliki investicioni fondovi, penzijski i državni naročito, svoj ogromni kapital po stukturi uglavnim palsiraju na sledeći način: oko 60% novca odvoje za kupovinu akcija svuda po svijetu, 20% za obveznice, uglavnom državne ali ne samo, 15% u nekretnine (kad se pitate kako su cijene tako visoke to je velikim dijelom zato što ti fondovi i najveće banke kupuju na desetine hiljada stanova) i ostatak u berzanku robu, prije svega zlato, srebro i slično.

E sad, u ovoj krizi se pokazuje, zbog nespremnosti centralnih banka da ubacuju ogromne količine potrebnog novca za spašavanje sistema, za razliku od 2007/2008 godine, da je broj „sigurnih“ akcija koje treba kupiti veoma mali. Jedan dio će kupiti sada naglo obezvrijeđene akcije, pa će ta niska cijena kod kupovine biti garant smanjenog rizika, ali sigurno će fondovi nastaviti da knjiže gubitke kao i u prethodnoj godini (primjera radi najveć Blek Rok je u prošloj godini izgubio oko 2.000 milijardi dolara!) i oklijevaće da kupuju akcije. Vidjeli smo da i drugi dio, obveznice koje su AAA mogu biti rizične. Tržište nekretnina već pada, a sigurno će doći do naglog pada.

Zlato je po obimu trgovine malo da apsorbuje prethodno kreirane, ni iz čega, ogromne količine novca (na sadašnjim cijenama zlata ukupna godišnja prizvodnja u svijetu tržišno vrijedi oko 200 milijardi doalra, a samo norveški državni fond ima preko 1.000 miljardi kapital, Blek Rok, Vangrad, Fideliti i Stejt Strit u zbiru imaju preko 20.000 milijardi itd. Mala digresija, kao i u svemu drugom u oblasti finansija, pet najvećih banaka na svijetu su sve američke, 4 najveća investiciona fonda američki, 3 procjeniteljske kuće američke, 4 revizorske najveće kuće američke – baš se pitam odakle vrijeba opasnost).

Ti gubici koji će izvjesno zahvatiti i zapadne penzione fondove i mogu proizvesti nesagledive društvene i političke potrese, pored onoga što će sigurno biti veoma stresno zbog duboke recesije i daljeg odmicanja ostatka svijeta u pravcu razvoja. Ukratko, procesi gubitka moći Zapada koji traju ubrzano već više od 20 godina, sada će se još više ubrzati. Što je za nas na srednji rok izuzetno dobro. Taj novi svijet koji jača nas uvažava i nema nikakve zle namjere prema nama za razliku od Zapada.