Borbom za slobodu protiv slobode

Piše: o. Branko Tapušković

U poslednje vrijeme puni su novinski stupci i stranice portala tekstovima o slobodi, što je dobro i treba pozdraviti, jer je sloboda jedna od ljudskih nasušnih potreba.

Međutim, da li je svaka borba za slobodu donijela istu kao rezultat, ili se pretvorila u svoj antipod?

Ovdje nije riječ o borbi za slobodu vojnim dejstvima, ustancima itd. Više bih se osvrnuo na paradoks da se pod vidom borbe za slobodu, ta sloboda uskraćuje drugom, bližnjem.

Apostol Pavle govori: “ sve mi je slobodno, ali mi nije sve na korist“! I zaista, kakva je to moja sloboda ako je onaj pored mene nema, tj. je li moja sloboda baš to ukoliko ugrožava slobodu drugoga?

Danas smo svjedoci da se sve češće uskraćuje sloboda mišljenja. Postavljena su neka opšta načela u koja se ne smije dirnuti, ne daj Bože kritički razmišljati o njima, a kamo li ih kritikovati.

Još je Platon davno postavio ideju na pijedestal božanstva. A šta je ideja? Proizvod misli, a misli mogu biti veoma raznolike. Tako i ideja slobode može biti veoma raznolika, zavisi od toga kako je je ko definiše, slobodu.

Takođe, postavlja se pitanje i u odnosu na šta se traži sloboda? Da li se traži sloboda ličnosti, savjesti, vjeroispovijesti, građanska sloboda itd, ili se traži sloboda kao poludefinisan pojam švedskog stola odakle će svako da uzme ono što mu odgovara i po svojim uvjerenjima tumači? Da li se onda tu može govoriti o slobodi? Na kraju krajeva, da li se forsira mišljenje da nečije postojanje ugrožava nečiju slobodu?

Da li neko, kritikujući nešto, svojim slobodnim uvjerenjem, ostajući na nivou verbalnog, ugrožava slobodu drugoga, ili taj drugi zamantra usklikom o ugroženosti njegovih prava i sloboda?

Jer, gle, sloboda je reći istinu! Ma koliko da boli. Sloboda je reći drugome da negdje u nečemu griješi, sloboda je i prihvatiti kritiku drugoga.

Sloboda je, na kraju krajeva, biti čovjek, običan čovjek, ikona Božija.