Borba za slobodu

Piše: Luka Tapušković

Vidite li ovaj kolaž draga moja bratijo? Ovako izgleda borba. Prsa u prsa. Svak od nas bi poželio da ima jednu ovakvu kompilaciju, onu koja svjedoči borbu, beskompromisnu, ali ipak nije to za svakoga…. Uspomene otpora.

Na ovim fotografijama se nalazi jedan čovjek. Čovjek koji je bio spreman da se bori za ono u šta vjeruje i za šta zna da je istina. Beskompromisna borba protiv lažnog sistema vrijednosti, kriminala, čak i otvorenog fašizma, i sve ostale perverzije DPS-a koje je upravo on prepoznao kad niko drugi nije, su ono što njega i definiše. Na fotografijama je, očigledno, predsjednik Nove srpske demokratije i jedan od lidera Demokratskog fronta Andrija Mandić, a kolaž obuhvata političke – protestne procese u kojima je on učestvovao. Pokradeni referendum, gdje je predstavljao blok za zajedničku državu, proteste povodom priznanja lažne države Kosovo, proteste DF-a 2015te godine… Sve su ovo samo neki od protestnih pokreta koje je on, između ostalih naravno, i predvodio.
Bespotrebno je govoriti o cijeni koju je morao platiti za istu tu borbu. Samo krenimo od mučenja koje su preživjeli on, Milan Knežević, Mihailo Čađenović, Bratislav Dikić, Branka Milić, i svi ostali koji su optuženi od strane najkriminalnijeg tužilaštva u Evropi… Ajde, bar na sekund se stavite u njihovu kožu – znate da ste nevino optuženi, a opet morate da se branite od kriminalnih fukara koje vas optužuju da ste htjeli da gađate Mila Đukanovića praćkom po vr’ glave. Da ne govorimo i o botovskoj hajci za „Koljenicu iz Kristala“ gdje je svakom normalnom čovjeku itekako poznato da je te večeri, bježeći od suzavca kao i svi mi, tražio zaklon, i to zajedno sa jednim sveštenikom. Čak i neki njegovi „saborci“ u borbi protiv Đukanovića iz drugih redova koriste to kao politički argument ne bi li ga počitički diskreditovali i čupnuli još po koji glas više za svoju političku opciju. Nikada se nije oglasio povodom ovih tvrdnji, niti je imao namjeru da se bavi tim temama. Nisko je to za njega.

Neki će reći da botujem s ovom objavom, a ako kažete da je tako, neka botujem. Ovo je naprosto ljudsko uvažavanje i minimum poštovanja koje moram imati za jednog čovjeka koji je svojom borbom zadužio Crnu Goru… Koji je predvodio luču otpora srpskog naroda kada to niko drugi nije htio. Njegovi protivnici nikada nisu bili njegovi neistomišljenici već oni koji su svoj kriminal pokušali da aboliraju iskrivljenom, fabrikovanom istorijom i borbom za neke vrijednosti koje nikad nisu bile one koje su krasile Crnu Goru. Šta je on u tom momentu uradio? Ustao, rekao ne, i usprotivio se. Malo ko je tih dana htio da izađe iz svog ličnog komfora i stane uz njega. Manje je važno koliko je ljudi u pojedinim momentima imao iza sebe, neki su bili tu, neki su otpali, pojedini su se vratili, a treći su postali njegovi politički protivnici. Sve je to legitimno. Zaista, jeste legitimno. A opet je on taj koji se može pohvaliti ovakvim fotografijama. Uspomenama otpora. Borbe za slobodu.

Ovih dana se njegovo ime provlači i kao ime za mandatara za sastav nove Vlade, iako, realno govoreći, svako ima svog kandidata. Mnogi kažu da je to nerealno i da on ne može biti premijer. Lično, sa tim stavom se i slažem, jer je nažalost takva politička atmosfera u društvu. Slažem se ne iz razloga koji se provlači ovih dana – da je on istrošeni političar, da je svih ovih godina vodio uzaludnu borbu (iako je rijetko ko iz drugih političkih opcija vodio bilo kakvu borbu) niti iz razloga da ne može biti mandatar jer je Srbin….

Ne, ne… Kažem da on ne treba biti premijer jer naprosto Crna Gora nije dostojna toga. Jer ko bi se drugi borio 30 godina protiv kleptomanskog režima, ne očekujući ništa zauzvrat? Ko bi drugi istrpio montiranje državnog udara (ej, državnog udara, đe to na svijet ima?), i nastavio sa političkom borbom, čuvajući svoju staloženost? Ko bi prešao preko svih sitnih političkih prepucavanja između partija pobjednica 30. avgusta i pokušao da nađe minimum minimuma za to neko zajedničko političko djelovanje i da okupi zaraćene strane kako bi se konačno obračunali sa ovim perverznim sistemom vrijednosti koji svi mi toliko želimo? Ko bi, na kraju krajeva, stavio sebe na začelje sopstvene liste ne bi li pokušao da „umiri“ dio javnosti i tako obezbijedi pobjedu na najvažnijim izborima u istoriji Crne Gore?

Ne. Nije mjesto premijera za njega. Nema potrebe da se ovakav čovjek time prlja.

Za njega je istorija.