Borba za ravnopravnost koja traje decenijama

piše: Predrag Petrović, politički analitičar

Pozicija Andrije Mandića je zapravo pozicija srpskog naroda u Crnoj Gori. Kako je porodica Mandić kroz vjekove bila stradalna, tako je i srpski narod stradao na ovim prostorima, a to, nažalost i dalje traje.

Andrija Mandić uspio je ono što niko prije njega nije – da uvede Srbe u vlast i da trasira put njihovog potpunog kulturnog, političkog i jezičkog rehabilitovanja. Time je prvi put poslije mnogo decenija otvorena mogućnost da srpski narod u Crnoj Gori ne bude samo faktor izbora, već i faktor odlučivanja.

Ulazak Srba u vlast desio se u mnogo težim uslovima nego što je to bilo poslije tridesetog avgusta, kada su od DPS-a ubačeni operativci, poput Zdravka Krivokapića i Dake Davidovića izvršili pritisak na SPC i uspjeli da formiraju vlast bez pobjednika izbora, da bii samo nakon godinu dana ostvarili i konačan cilj tihog povratka bivšeg režima kroz manjinsku Vladu Dritana Abazovića. Tada je postalo jasno koliko su jaki centri moći koji nijesu željeli istinsku promjenu i ravnopravnost srpskog naroda u Crnoj Gori.

Danas se ponovo pokušava sličan scenario. Milo Đukanović dobija snažnu medijsku i tajkunsku podršku, dok se kroz djelovanje strarih bezbjedonosnih struktura i raznih političkih pritisaka pokušava izvršiti marginalizacija političkih predstavnika Srba. Zamka koja je bila postavljena Andriji Mandiću više je nego očigledna- izazvati podjele i političku destabilizaciju, kako bi se oslabila snaga srpskog faktora u Crnoj Gori.

Međutim, ono što posebno izdvaja Andriju Mandića jeste njegova pomiriteljska uloga. Iako je decenijama bio meta političkog progona i medijskih napada, nije posegao za političkim revanšizmom.Naprotiv, pokazao je da se država ne voli tako što se prisvaja i dijeli, već tako što se čuva za sve njene građane, bez obzira na vjeru, naciju ili političko opredjeljenje.

Takav pristup predstavlja suštu suprotnost modelu koju je godinama gradio Đukanovićev režim- sistem u kojem je država često bila podređena interesima uskog kruga privilegovanih tajkunskih porodica, dok je patriotizam korišćen kao paravan za očuvanje moći i privilegija. Umjesto države jednakih šansi, stvarana je privatna država, ogrnuta zastavom, u kojoj su institucije služile pojedincima, a ne narodu.

Za razliku od toga, Mandićeva politika danas pokušava da pošallje poruku da Crna Gora može opstati samo kao država pomirenja, međusobnog uvažavanja i ravnopravnosti svih. Upravo zato njegova politička borba prevazilazi stranačke okvire i postaje pitanje prava jednog naroda da bude priznat, poštovan i ravnopravan u državi koju su stvarali njihovi preci.

Istorija je mnogo puta pokazala da veliki politički i nacionalni procesi ne dolaze lako i da svaki pokušaj slobode i ravnopravnosti prolazi kroz iskušenja, pritiske i žrtve. Zato je danas možda važnije nego ikad sačuvati jedinstvo, političku mudrost i istrajnost.
Jer u velikim političkim talasima spašavaju se samo oni hrabri, odlučni i dostojanstveni, a narod koji zna ko je, šta je i kuda ide – ne može biti poražen.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)