Borba za primat na opozicionom krilu crnogorske skupštine

Piše: Prof. Vladimir Pavićević, politikolog

Običaj je u demokratskim društvima da se prvo prolazno vrijeme novoizabrane vlade mjeri nakon što prođe 100 dana njenog rada. Treba, dakle, omogućiti Spajiću i svim članovima njegove vlade da uz mekšu kritiku delaju prvih sto dana, a da po isteku ovog perioda precizno evidentiramo kako postignuća, tako i eventualne neuspjehe svih ministara i vlade u cjelosti.

Pošto vladi teče ovih prvih sto dana, pravi je momenat da razmislimo o tome kakvo  li je danas stanje u crnogorskoj opoziciji i šta može da se očekuje sa tog skupštinskog krila. Moja je procjena da nam predstoje mnogo zanimljiviji i dinamičniji procesi u odnosima između opozicionih političkih partija nego između stranaka koje su danas dio vlasti. Evo i zašto to mislim.

Tri su dominantne političke opcije u opoziciji – Milov DPS, Bošnjačka stranka i Dritanova URA.

Milov DPS je u kontinuiranom padu i to prije svega zato što Đukanović ne želi da rastereti stranku sopstvenog lošeg imidža. Njegov imidž je toliko u minusu da je čak i Spajić pobjegao od saradnje sa DPS-om kada je uvidio da bi koaliranje sa Milom i samog Spajića vodilo ka političkoj propasti. Ovako slab DPS sigurno će biti odličan predmet kritike druge opozicione partije – Dritanove URE.

Dritan će pokušati da iskoristi brojne slabosti Đukanovićeve stranke kako bi URA preuzela primat na opozicionom skupštinskom krilu. To nije jednostavan poduhvat, ali nije ni nerealan. I politički i retorički manje brojan poslanički klub URE biće ubjedljiviji od DPS-ovih poslanika koji uglavnom gledaju ili kako što bolje da imitiraju Mila ili da deklamuju ono što im serviraju Đukanović i Milan Roćen.

Bošnjačka stranka se našla u neobičnoj situaciji. Na izborima je postigla najbolji rezultat od kako na njima učestvuje, ali neće imati svoje predstavnike u vladi. Neučestvovanje u vlasti je prevelika cijena koju ova stranka plaća zbog zahtjeva koje joj potpuno neracionalno isporučuje politički gubitnik Milo Đukanović.

Otud je moje očekivanje da bi slijedeći svoje interese i Bošnjačka stranka mogla veoma brzo da napravi otklon od nekadašnjeg čeličnog saveza sa Milovim DPS-om. Ukoliko bi se to zaista i desilo, onda bi unutar-opoziciona dinamika crnogorske politike bila neuporedivo zanimljivija u odnosu na procese koji će da se razvijaju između stranaka koje čine Spajićevu vladu.

Za razliku od onih komentara, koji mahom stižu sa adresa bliskih DPS-u, a kojima se predviđaju brzi, narastujući sporovi u aktuelnoj vladajućoj koaliciji, moje je mišljenje da nema realnog osnova za razdore između konstituenata Spajićeve vlade. Interes svih političkih formacija koje su napravile dogovor o novoj vlasti je da taj dogovor potraje. I sve ove stranke će biti vođene tim interesom.

To znači da bismo nakon prvog prolaznog vremena koje pada na sto dana rada vlade drugo prolazno vrijeme vlade mogli da imamo u vrijeme kada na red dođe rekonstrukcija vlade. Ukoliko bi i to prolazno vrijeme bilo dobro, Spajićeva vlada bi onda mogla da potraje i čitavi mandat. Što i ješte očekivanje većeg broja građana, posebno zbog iskustava dvije prethodne vlade koje su bile kratkog daha.

Ova prolazna vremena Spajićeve vlade biće korisna i za procjenu odnosa snaga u opoziciji. I moguće je da opoziciona heterogenost i predstojeća borba za primat u opoziciji zaista građanima postane politički zanimljiviji proces od odnosa između vladajućih stranaka, pa čak i od rezultata koje bude ostvarila vlada. Sve to dalje znači da neće biti kraja zanimljivostima crnogorske politike, koja od 30. avgusta 2020. na ovamo naše društvo i državu snažno usmjerava ka progresu.