BORBA podsjeća: Milo Đukanović, od uzornog komuniste do šefa crnogorske državne mafije

Da bi građanima, naročito mlađima, približili lik i djelo Mila Đukanovića, u nedelji pred nama, predočićemo im lik i djelo dosadašnjeg predsjednika države. Poznato je da riba smrdi od glave, pa je jasno da se i zmija jedne od najorganizovanijih kriminalnih grupa na evropskom tlu udara pravo u glavu, ako se misli iole zadovoljiti pravda u do kosti opljačkanoj Crnoj Gori.

Nakon hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, te najava udara na brojne druge mafije u Crnoj Gori, specijalni tužilac Novović je za vrlo kratko vrijeme vratio povjerenje u tužilački organ i zadobio podršku ogromne većine slobodnih građana i demokratske javnosti, koji s pravom očekuju konačno demontiranje DPS sistema pljačke, korupcije i nepotizma.

Iako je prošlo više od godinu ipo dana od kako je Crna Gora dobila “prvu demokratsku vladu u istoriji“, od zadovoljenja pravde i pozivanja na odgovornost onih koji su poharali državu i njene građane nije bilo ništa.

Isti oni ljudi koji su decenijama uništavali privredu, pljačkali državu, gasili preduzeća i fabrike, dodjeljivali sebi i svojim bližnjim besplatne stanove i kredite, danas su na slobodi, šepure se u skupštinskim klupama, na ulicama i trgovima, tviteru i televizijama, smijući se svim “žrtvama tranzicije“ u lice.

Bolji život i ekonomski napredak nije mogao doći “preko noći“, ali najmanje što su očekivali opljačkani građani i sveukupna demokratska javnost jeste privođenje pravdi funkcionera, tajkuna i kriminalaca DPS vlasti i njenih satelita.

Prvi na spisku za hapšenje bi morao biti aktuelni predsjednik države i DPS-a Milo Đukanović, koji je decenijama na vrhu kriminalne piramide.

Milo Đukanović je rođen u Nikšiću 1962. godine. Već kao omladinac prišao je Savezu komunista i bio u rukovodstvu omladinske organizacije partije. Na poziv Ratka Kneževića, svoga kasnijeg kuma, dolazi iz Beograda u tadašnji Titograd gdje su “mladi, lijepi i pametni“ u tzv. AB revoluciji smijenili staro komunističko rukovodstvo.

Đukanović, po struci ekonomista, bez dana radnog iskustva, krajem 1990. godine, na prvim višestranačkim izborima u Crnoj Gori izabran je za poslanika, a najmlađi premijer u Evropi postaje već naredne godine – na 29. rođendan. Ostalo je zapisano da je Crna Gora bila jedina zemlja u Evropi u kojoj su na prvim višestranačkim izborima pobijedili komunisti, a Đukanović se posebno istakao izjavom prije raspisivanja izbora da će Crna Gora razmisliti da li da uopšte uvodi višestranačje. Time je već na samom početku svoje političke karijere, Đukanović pokazao autokratske sklonosti i nespremnost na dijaloge i kompromise, a posebno je bio brutalan u obračunu sa svojim političkim protivnicima.

NAJVEĆI RATNI HUŠKAČ I ŠVERCER 1990-tih

Na početku građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji, Đukanović se istakao svojim ratnohuškačkim izjavama, pozivom na konačan obračun sa “ustašama“, optuživanjem svih koji su odbili mobilizaciju “izdajnicima“, dakle, Đukanović je bio najrigidniji i najaktivniji u lovu na ‘’unutrašnje neprijatelje’’. Na udaru su bili i politički protivnici (uglavnom okupljeni oko Liberalnog saveza) a ni manjinski narodi nisu bili pošteđeni njegovih riječi, pa i ne-djela (uglavnom pripadnici bošnjačkog naroda)

Maltretiranja, hapšenja, prebijanja, pa čak i teški zločin deportacije izbjeglica, zloupotrebe javne i tajne policije u partijske i lične svrhe, pljačka građana putem deviznih štedionica, osiromašenje radnika i zatvaranje gotovo svih fabrika i pogona, sve su to bili ‘’rezultati’’ rada Vlade Mila Đukanovića u samo prvih par godina vlasti.

Sa druge strane, dok je ogromna većina građana grcala u nemaštini, a tzv. srednji sloj razoren i uništen, rađala se nova crnogorska klasa, Đukanovićevi tajkuni, gotovo po pravilu svi redom njegovi prijatelji, ‘’drugovi sa košarke’’, školski drugovi, kumovi, braća.
Šverc pod patronatom države epskih razmjera, u vremenu blokade i sankcija, ne bi bio toliko sporan, da se iza njega nije krilo namicanje bogatstva za samo uski krug ljudi vezanih uz Đukanovića lično. Doušnička mreža zloglasne crnogorske UDBE je godinama kasnije u svakoj kafani, na svakoj svadbi ili saučešću, širila laži kako se šverc morao raditi ‘’da bi Crna Gora opstala’’, ‘’da bi se isplaćivel plate i penzije’’, iako svako dobronamjeran odlično zna da su od onih 1000 dojč maraca sa kraja 1980-tih i početka 1990. godine, građani svedeni na par maraca plata i penzija.

Šverc cigareta, nafte i oružja je cvjetao, a pojedinci iz Đukanovićevog okruženja su ‘’preko noći’’ postajali multimilioneri.

AMERIČKI PION I IZDAJA SLOBODANA MILOŠEVIĆA

Kada je Slobodan Milošević ‘’od faktora mira i stabilnosti’’ postao ‘’balkanski kasapin’’, Đukanović je pozvan u Vašington da promijeni politički dres, pa je po povratku iz SAD-a, u intervjuu za beogradsko ‘’Vreme’’ izjavio da je Milošević ‘’prevaziđen političar’’. Tako je nakon izdaje bivše SFR Jugoslavije, Đukanović izdao i svog političkog oca koji ga je s ulice i doveo na vlast u januaru 1989. godine.

Jedinstvena Demokratska partija socijalista (DPS) se podijelila na dva krila- njegovo I ono Momira Bulatovića, a u okršaju na predsjedničkim izborima u oktobru 1997. godine, Đukanović izlazi kao pobjednik, učvrsćuje svoju nekontrolisanu vlast i kreće u nove obračune sa političkim protivnicima.

U intervjuu iz jula ove godine, Vilijam Montgomeri, nekadašnji ambasador SAD u Srbiji i Crnoj Gori, Hrvatskoj i Bugarskoj, izjavio je da su SAD u hrvatskom gradu Cavtatu imale brod sa ekipom Centralne obaveštajne agencije (CIA) čiji je jedini posao bio da spasi tadašnjeg i aktuelnog predsednika Crne Gore Mila Đukanovića ako tadašnji predsednik SRJ Slobodan Milošević krene na njega.

„Gledao je iz kog smera vetar duva i prilagođavao se tome. Ako pogledate njegov život videćete da je započeo kao lojalan komunista, potom bio lojalan Miloševiću, a u određenom trenutku shvatio je da Milošević neće pobediti, pa je promenio stranu, okrenuo pogled na Zapad tražeći podršku. U toj je ulozi bio tokom kampanje bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije (SRJ). Ali onda kad je Milošević otišao, počeli smo posvećivati puno više vremena i pomoći Srbiji, dok je pre to išlo više Crnoj Gori. Uglavnom, mi smo tokom Miloševićevih godina, kad se Đukanović okrenuo i odmakao od Miloševića i kad je bilo vrlo teško obezbediti finansiranje za njegovu vladu, počeli da dozvoljavamo masovnim krijumčarima duvana da operišu iz Crne Gore. Mi kao Zapad. Okrenuli smo glavu i odlučili da ne vidimo to krijumčarenje. Među ostalima i Italija“, rekao je Montgomeri.

ŠEF DRŽAVNE MAFIJE

Krajem 1990-tih i početkom 2000-tih desila su i mnogobrojna ubistva, uglavnom ljudi uključenih u posao šverca, iz policijskih I krugova bliskih DB-u, pa čak i onih iz najbližeg Đukanovićevog okruženja. Gotovo sve likvidacije su ostale nerazriješene, a Đukanović je i formalno postao šef državne mafije, neprikosnoveni vođa političkog i kriminalnog krila.
Raspisivanjem referendum 2006. godine i proglašenjem Crne Gore nezavisnom državom, Đukanović se bukvalno spasio italijanske optužnice, koju su građani Crne Gore i regiona mogli da čitaju sa stranica zagrebačkog ‘’Nacionala’’ i podgoričkog ‘’DAN-a’’ par godina ranije, te time obezbijedio sebi imunitet od krivičnog gonjenja.

Mafijaška bajka se nastavila, a Crna Gora ulazi u novu fazu kriminalnog razvoja, postavši jedna od najvećih peraonica prljavog novca u evropi, možda i šire. Ušlo se i u biznis narkotrafikinga, a blago Đukanovićevog klana, stečeno nelegalnim aktivnostima se samo uvećavalo i množilo.

PAD NARKO-KARTELA IZ CRNE GORE

Na političkom planu, Đukanović je sebi obezbjeđivao pobjede iz ciklusa u ciklus iako se njegova podrška krunila. Na nefer i nedemokratskim izborima, namicao je tačno onoliko koliko mu je trebalo da zadrži apsolutnu vlast, šatro je dijeleći sa svojim ‘’koalicionim’’, satelitskim strankama.

Od 2015. godine je ušao u terminalnu fazu političkog djelovanja i bitisanja, brutalno se obračunavajući sa političkim protivnicima, uglavnom okupljenim oko Demokratskog fronta (DF).

Uporedo sa tim političkim problemima, na kriminalnom planu su se mnogi sitniji igrači ‘’odmetnuli’’ i počeli da soliraju, s posebnim naglaskom na kotorske narko klanove.
Podjele u kriminalnoj sferi, kao po pravilu, pratile su i podjele i frakcijašenja u DPS-u, što je bilo i za očekivano, s obzirom da je Đukanovićev strankoid od samog početka bio samo političko krilo crnogorske državne mafije.

Američka DEA, agencija za borbu protiv krijumčarenja droge, sve više je otkrivala, hapsila i zaplenjivala, a Đukanovićev klan je u poslednjih par godina ozbiljno uzdrman i pritjeran uza zid. Nije bilo mjeseca da se neki tovar kokaina, članovi posade broda, pa i sam brod u Njemačkoj (pod crnogorskom zastavom) ne poveže sa Crnom Gorom.

Krajem 2019. godine i početkom 2020. godine Đukanović ulazi u otvoreni obračun i udar na Crkvu i vjerujući narod, očekivajući da će mu pljačka svetinja, crkvenog zemljišta i dobara, obezbijediti opstanak i vječnu vlast.

Narod je pružio nezapamćeni otpor, pobunio se, Crkva je organizovala veličanstvene litije, neviđene na evropskom tlu, pa je 30. avgusta prošle godine Đukanović, u nemogućim uslovima pandemije I autokratije, konačno poražen.

ZAKLJUČAK

Kako smo u našem feljtonu ‘’Crna knjiga DPS kriminala’’ pisali krajem prošle godine o ključnim igračima Đukanovićevog klana, nabrojali gotovo sve velike afere i pljačke građana i države, podsjećamo i tužioca Novovića i njegove saradnike da je sve male/velike pljačke, kompletan šverc i narkotrafiking, teške zločine i poharu građana i države, kontrolisao Milo Đukanović.

Sa velikim opravdanim razlogom i vjerom građani i demokratska javnost očekuje da će se konačno pokrenuti i otpočeti najveći sudski proces u istoriji Crne Gore, a možda i šire, protiv Mila Đukanovića & ostalih, uz veliki broj svjedoka-saradnika, te da će se konačno suditi jednoj od najvećih kriminalnih grupa na Balkanu.

A na optuženičkoj klupi, pored Đukanovića, svoje zasluženo mjesto će naći i ostali ‘’junaci’’ njegovog režima, kao i mnogi drugi pioni iz tužilaštva, sudstva, privatno-partijske javne i tajne policije, o kojima će naš portal tek pisati.

Godina koja počela sa hapšenjem Medenice, Jovanića i ostalih MORA biti godina obračuna sa mafijom, jer su građani, slobodno možemo reći jednako željni, boljeg života i ekonomskog napretka, kao i pravde. Jer, za poharu, pljačku i uništavanje supstance ove države i građana, Đukanovićev klan konačno MORA krivično odgovarati.