Bojović: Daj Bože da suze našeg svetog mitropolita Amfilohija probude u nama stid i kajanje kako bismo cjelivali rane brata svoga (VIDEO)

Poslanik DNP-a Dragana Bojović održao je besjedu na IV Međunarodnoj duhovnoj akademiji koja se održava u čast i spomen Mitropolita Amfilohija. Kako je naglasio mitropolit je imao pred sobom zadatak – da se izmire podijeljena i posvađana braća.

On je pripremio esej u čast mitropolitu koji nosi naslov „Da brat poljubi ranu brata svoga“, te istakao da su to riječi koje je izgovorio mitropolit na ustoličenju 1990. godine.

Ove riječi, kako je istakao,  oslikavaju jedan važan zadatak težnju, opemenu koju je mitropolit uvijek imao sa sobom.

„Taj zadatak je da se izmire podijeljena i posvađana braća. Ta krv bratska je strašna opomena i strašan grijeh sa kojim se moramo suočiti i koga moramo okajati. Mitropolit je sve činio da se izvade iz jama i opoju bratske kosti“, naglasio je Bojović.

Bojović je i pročitao traktat koji prenosimo u cjelosti:

I gle čuda, baš tamo, unutar visokih brda, u klancima i vrletima „zemlje zbog koje je podeljen svet”, kako pjeva Bećković, iz istog svetog mjesta osvojili su vaseljenu: nemanjićki Manastir Morača i dječak koji je u dvorištu tog manastira skupljao jabuke i petrovače. Miris tog voća, osveštanog tamjanom i molitvom, uvijek je nosio sa sobom, nesebično ga darujući po cijelom zemaljskom šaru, i njime se ponoseći. Mitropolit Amfilohije – nebesko čudo, kako samo Gospod može da se postara!

Smjerno i bez ijedne suvišne pobude, ne potencirajući sebe, uz brižnost majke i pouzdanje i zaštitu oca, s Njegošem i Dostojevskim pod miškom, sreo je Gospoda još u ranom djetinjstvu. I krčio svoj put od kuće i ka kući, opet nazad, u dubine zavičaja, zatvarajući bez roptanja krug: od muke, ljubavi, stradanja, raspeća našega vremena.

Mitropolit je, kako je osvjedočeno u njegovim razgovorima i intervjuima, od djetinjstva odmjeravao stvarnost prema idealnim kategorijama, dogledavajući u moračkim klisurama anđeoske ipostasi i silu Boga Oca, ali se neprestano u metežu zemaljskom sudarao s besporetkom, bezumljem, sirovom izopačenošću ljudskom, u kojoj se svijet transponovao čas u tragediju, čas u grotesku. Tražeći skriveni razlog sveopšteg kvarenja, užasne moralne raspamećenosti koja bijaše uzela maha u revolucionarnoj borbi „svih protiv svih“, Mitropolit je zapravo priželjkivao da takav jedan razlog doista postoji, da ga je moguće ekstrahovati i odrediti kao zaslužnog za sve počinjene zločine i niskosti. Tragajući za smislom iza brutalne i besmislene stvarnosti, tražio je u stvari spas za posrnuli svijet i čovjeka. Jedino jedno tako neljudsko i protivprirodno djelo, kakvo je bratoubistvo i oceubistvo, što u cjelosti izobličava svijest i savjest čovjeka, moglo je iz sebe da iznjedri svu onu buduću mržnju i omrazu koja se tako sugestivno nadalje širila i razrastala.

„Ko, ubija u sebi Boga Tvorca kao domaćina svijeta, (…)i otima od Boga svu tvorevinu“, govorio je Mitropolit, „takav će, prirodno, otimati i krasti od bližnjega svoga zemaljska dobra, i radi njih ubijati brata svoga.“ Ubistvo oca, bogoubistvo, neminovno rađa bratoubistvo, govorio je takođe. ­Svijet u kome, danteovski rečeno, „pati zlo sjeme Adamovo“ od početka je obilježen zločinom bratoubistva. Otkada je Kain ubio Avelja, taj kainizam je u raznim oblicima ostao mjera svireposti i tragike ljudskog roda, ali i putokaz budućeg „progresa“ samožive civilizacije. „Dram zla sve plemenito biće ponizi“, uzvikivao je Šekspirov Hamlet.

Nije u Crnoj Gori bilo većeg jada i nesreće od bratoubistva. Ni većeg mraka od onog koga smo u sebi zakopali iz bratskih jama. Ni rata, ni bezumlja, ni propasti, od one kada ja glas krvi braće naše zavapio do Gospoda! A brat je Hram. Nema tog boljeg sjutra, ni uzvišene ideje, ni valjanog razloga, ni ideala, zbog koga je prihvatljivo da brat ubije brata.

Neposredno prije smrti, u gostoprimnici Manastira Ždrebaonik, Mitropolit Amfilohije nam je ispričao sledeću priču:

„Jednom prilikom, prikupljajući građu za knjigu, otišao sam u posjetu jednom visokom funkcioneru bivšeg socijalističkog režima. Razgovarali smo u početku o uobičajenim, svakodnevnim stvarima, i letimično primijetih da u dnevnoj sobi u policama sa knjigama i na komodi ima nekoliko uramljenih fotografija na kojima su bili članovi njegove najuže porodice, kao i fotografija majke i oca. Znajući da je imao i brata sveštenika, sa kojim se ideološki nikada nije slagao, čak i javno sukobljavao, da ne kažem da ga je proganjao, upitah ga zašto nema bratove fotografije, tada već ubijenog blaženopočivšeg sveštenika. Negodujući je odgovorio da on nema brata i da se sa njim nikada nije ni slagao. Zamolio sam ga da me sačeka desetak minuta i da ću se brzo vratiti da nastavimo razgovor. Izašao sam užurbano ispred njegove kuće i krišom sam, u tišini, zaplakao kao malo dijete. Suze su mi same navirale, jecao sam od plača, jedva sam uspio da se saberem. Kada sam došao sebi od suza i jada koji mi je kao kamen opteretio dušu, vratio sam se natrag. Mirno me je, bez suvišnih pitanja, sačekao u primaćoj sobi. E onda sam ga pitao: ‘A je li, zašto si se ti odricao svoga brata? Zašto nisi bar pokušao da ga zaštitiš od smrti?’ A on mi, na moje još veće razočaranje i zaprepašćenje, ali iskreno, kao da se ispovijeda, odmah odgovori: ‘Zato što je moj brat oduvijek bio bolji od mene. Još od ranog djetinjstva. Bio je bolji sin, bio je bolji đak, bio je bolji student, roditelji su ga izdvajali. Jednostavno, bio je bolji od mene!‘,“ ispričao je Mitropolit, kroz suze koje ni pred nama nije mogao da zadrži.

„Zavist je kao zrno pijeska u oku,“ kaže drevna istočnjačka poslovica. Zavist je metafizičko stanje, samodestruktivni osjećaj neprihvatanja ličnog postojanja, jer ne možemo podnijeti postojanje onog za koga vjerujemo da je bolji od nas. Zavist rađa mržnju, kao razarajuću i sveuništavajuću metafizičku strast, da ne postoji ništa i niko, i da se samo postojanje svede na ništavilo. „Zar sam ja čuvar brata svoga?,“ rekao je Kain, i ove njegove riječi ostale su ključ „uspjeha“ i „uzor“ individualističkog, potrošačkog, obezboženog svijeta.

Kako dakle ostati vjeran i biti Avelj u takvom svijetu koji naginje kainističkim principima? Kako preživjeti u svijetu u kome čovjek svoju takozvanu težnju za prosperitetom i boljim sjutra gradi na sunovratu i propasti svojih bližnjih?

„Ne samo od ustoličenja za mitropolita, nego cijelog života, svjesnog,“ ponavljao je Mitropolit Amfilohije mnogo puta, „čekam da dođe to vrijeme kad će brat pomilovati i poljubiti, mirenjem i praštanjem, rane brata svoga.“

Ostati vjeran znači biti čuvar svoga brata. Naš brat je dragocjen koliko i čitav ljudski rod, jer se sa njim rađa istorija jednog svijeta, jedna cjelokupna vaseljena. Ljubav je uvijek konkretna. Ne vjeruj onom koji tvrdi da ljubi apstraktno čovječanstvo i neki „vrli novi svijet“, a prema bližnjem, prema bratu ne osjeća ništa, ili ispoljava pakost, zavist, mržnju. Prizvani smo, božanskom silom da uložimo svu svoju revnost, govorio je Mitropolit, kako bismo „u vjeri našoj projavili vrlinu, a u vrlini znanje, a u znanju uzdržanje, a u uzdržanju trpljenje, a u trpljenju pobožnost, a u pobožnosti bratoljublje, a u bratoljublju ljubav.”

Ekstremno zlo je često banalno, površinsko, bez korijena, znala je da kaže Hana Arent. Zlo je lišenost i praznina u srcu koju treba ispuniti smirenjem i ljubavlju. Mireći se sa Bogom, izmirićemo se i sa bratom. Samo nebesko očinstvo, kako nas je učio Mitropolit, može biti temelj našeg zemnog bratstva i pomirenja.

„Daj Bože da svjetlost vjere razagna mrak bratoubistva i bratomržnje koji smo sami u sebi zakopali, da suze našeg svetog Mitropolita Amfilohija probude u nama stid i kajanje, kako bismo ustajući iz jama našeg srca cjelivali rane brata svoga i vaskrsnuli u ljubavi, slozi i zajedništvo“, naglasio je Bojović na kraju.

„Da brat poljubi ranu brata svoga“ – riječi koje je Mitropolit Amfilohije (Radović) izgovorio u pristupnoj besjedi, 30 decembra 1990. godine, na dan ustoličenja za mitropolita crnogorsko-primorskog.