Bivši ministar policije Republike Srpske otkriva kako su CIA i hrvatska služba Srbima smjestile Srebrenicu

Najava donošenja rezolucije o „genocidu“ u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN, koju bi Zapad potom iskoristio za pojačani udar na Republiku Srpsku, ponovo je skrenula pažnju na događaje iz jula 1995, a pažnju javnosti privukla je i verzija koju je ovih dana iznio nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Tomislav Kovač.

Kovač za RT Balkan pojašnjava kakva je uloga Zapada u masakru, i navodi da je CIA preko 10. diverzantskog odreda VRS i saradnika hrvatske službe, a tada načelnika bezbednosti Glavnog štaba Vojske Republike Srpske pukovnika Ljubiše Beare, namestila Srbima masakr u Srebrenici, kada je strijeljano više od 2.500 ratnih zarobljenika tzv. ARBiH.

U Srebrenici se nije dogodio genocid, već zločin strijeljanja ratnih zarobljenika, ističe naš sagovornik.

„Strijeljanje ratnih zarobljenika nije smjelo da se dogodi, ali za to je direktno odgovoran Ljubiša Beara koji je došao i naredio da budu pobijeni, i Petar Salapura koji je za to odredio 10. diverzantski odred“, optužuje Kovač.

On objašnjava da je strijeljanje ratnih zarobljenika tzv. ARBiH isplanirano iz stranih službi, a da su naredbodavci i izvršioci bili njihovi ranije vrbovani saradnici koji su se visoko kotirali u Vojsci Republike Srpske.

„Ratni zarobljenik u ratu je blago i nikome normalnom ne bi palo na pamet da ih pobije, jer su se mogli razmijeniti za zarobljene Srbe. Kada su strijeljani vojnici ARBiH muslimani su širom Bosne i Hercegovine strijeljali neprijavljene zarobljene srpske civile, stotine njih na različitim mestima“, prisjeća se nekadašnji ministar unutrašnjih polova Republike Srpske.

Muslimani nisu protjerani, nasilno deportovani ili odvajani

Kovač se prisjeća samog ulaska srpske vojske u tada demilitarizovanu zonu Srebrenica, i objašnjava zašto čak ni postupanje sa bošnjačkim civilima koji su premješteni na sigurno ne može da se okarakteriše ni na koji negativan način, kao što se pokušava godinama.

„Muslimani su njih ostavili u Srebrenici, ostavili su civile – žene, djecu, starce i sva vojska se povukla u brda oko grada. Kada je srpska vojska ušla, muslimanski civili vodili su pregovore s UNPROFOR-om gdje bi željeli da budu prevezeni, jer u Srebrenici već dvije godine nije bilo uslova za normalan život – nije bilo čak ni hrane, već im je donošena humanitarna pomoć. Tako su odlučili kuda će krenuti i niko ni na šta nije primoravan, nikome dlaka sa glave nije falila“, objašnjava Kovač.

Kako kaže, problemi nastaju nakon odlaska civila, jer muslimanska armija želi da preko Srebrenice nastavi za Tuzlu, ali tu padaju u ruke Vojsci Republike Srpske, koja ih zarobljava.

Prema javno dostupnim podacima na sajtovima raznih bošnjačkih udruženja, kada je u pitanju Srebrenica, nije samo nedoumica ko je ubijen, već i broj ubijenih, budući da se ciframa manipuliše, a one se mnogostruko uvećavaju.

„Prema podacima koje daju za Srebrenicu ispada da nijedan musliman u toku rata nije poginuo, da su svi preminuli – strijeljani u Srebrenici. To je namještaljka i glupost“, ukazuje naš sagovornik, dodajući:

„Tamo je ubijeno ne više od 3.000 vojnika, i to njih 500 u izolovanom incidentu, kada je jedna grupa zarobljenih napravila pobunu i ubila našeg vojnika koji im je donosio vodu čitav taj dan, onda je nastalo komešanje i krenula je pobuna, tako je njih 500 pobijeno. Što se ostalih tiče – nema opravdanja niti razloga, morali su biti razmijenjeni.“

Kako kaže Kovač, muslimani su, nakon rata, kako bi potkrijepili mit o Srebrenici „sve koji su poginuli ili umrli tih godina“ otkopavali i posmrtne ostatke prenosili u Memorijalni centar Potočari.

Da bismo odgovorili na pitanje zbog čega zarobljeni vojnici nisu razmijenjeni i kako je došlo do njihovog streljanja moramo čitavu situaciju sagledati malo šire, navodi Kovač.

„Dešavanja u Srebrenici korišćena su i kao jedan od povoda za bombardovanje Republike Srpske te godine, a kasnije će biti korišćena i kao sredstvo ucjene srpskog naroda u mnogim prelomnim momentima, kada Srbima pokušava da se nalijepi etiketa genocidnog naroda, da se Srpska pravoslavna crkva okrivi, a Srbi stave u jako loš položaj“, ukazuje naš sagovornik.

Ljubiša Beara, koji je prema riječima Tomislava Kovača naredio strijeljanje zarobljenika, došao je i mimo svih protokola naredio da se ubiju. Bearinu naredbu, u skladu sa njegovom pozicijom, niko nije razmatrao, već se odmah pristupilo izvršenju.

Odluka je pala na 10. diverzantski odred.

„Deseti diverzantski odred formiran je 1994. godine na predlog pukovnika Petra Salapure, koji je inače vodio KOG (posebna kontraobaveštajna grupa Vojske Republike Srpske) i tokom čitavog postojanja odredu bez njegovog odobrenja nije moglo da se priđe,“ priseća se Kovač.

Deseti diverzantski odred, inače, bio je vrlo neobična jedinica, sastavljena od pripadnika zaraćenih naroda bivše Jugoslavije. Među njima i Hrvat Dražen Erdemović koga je Slobodan Milošević izručio Hagu gdje je priznao saučešće u masakru, Slovenac Franc Kos, Hrvat Marko Boškić, musliman Zijad Žigić… Mnogi pripadnici ove jedinice posle rata u BiH bili su angažovani u tadašnjem Zairu (Kongu) preko Jugoslava Dominika Petrušića koji slovi za saradnika francuske obavještajne službe.

Petar Salapura, kome nije suđeno, svjedočio je u procesu pred Haškim tribunalom protiv generala Ratka Mladića.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije podigao je optužnicu 26. oktobra 2002, protiv pukovnika Ljubiše Beare, koji je osuđen je 10. juna 2010. godine na kaznu doživotnog zatvora. Preminuo je u zatvoru u Berlinu, 9. februara 2017. godine.

(RT Balkan)