Piše za BORBU: Muharem Bazdulj
Prijatelj se neki dan vratio iz Ukrajine. Našli smo se na kafi pa mi priča utiske. Prijatelj je novinar koji je prije dvadesetak godina neko vrijeme i živio u Ukrajini. Prijatelj je neko vrijeme i prije i poslije življenja u Ukrajini, živio u Rusiji. Mnogo je upućeniji u tamošnje prilike od prosječanih „analitičara“. I kad kaže neko opšte mjesto, poput onog da je upravo ovaj rat dovršio formiranje Ukrajinaca kao nacije, ilustruje to manje poznatim i sugestivnim primjerom.
U razgovoru se dotičemo navodnog Putinovog plana pominjanog u mnogim tekstovima o aktuelnoj situaciji da rat završi do Devetog maja, do Dana pobjede nad fašizmom. Kaže da i u tome ima nečeg duboko signifikantnog. Kaže da je proslava Dana pobjede u svakom iole većem naseljenom mjestu u Sovjetskom savezu nešto što je preživjelo raspad ove imperije. Kaže da se i prošle godine širom Ukrajine, jednako kao u Rusiji, Bjelorusiji, Kazahstanu, Azerbejdžanu i drugdje, velikim paradama obilježavao Dan pobjede nad fašizmom kao zajednički dan ponosa i slave, kao nešto što zemlje bivšeg SSSR-a spaja kao što Britaniju s njenim bivšim kolonijama spaja simbolično pokroviteljstvo Kraljice, pa u toj paraleli zemlje bivšeg SSSR-a i same čine, odnosno doskora su činile, svojevrstan komonvelt, komonvelt pobjede nad fašizmom. Nešto mi se čini, kaže mi ovaj prijatelj, da ove godine širom Ukrajine neće biti tih parada.
Pokušavajući opravdati svoj napad na Ukrajinu, Putin je govorio o „denacifikaciji“. Sa Zapada su odmah odgovorili da je nacista ustvari Putin, a da Ukrajinci ne mogu biti nacisti pošto na slobodnim izborima za predsjednika izabrali čovjeka jevrejskog porijekla. I koliko god Putinovo obrazloženje bilo cinično, sa Zapada se takođe dosta olako opravdavao revizionizam u ukrajinskom društvu najvidljiviji kroz institucionalnu heroizaciju Bandere i nekih srodnih mu istorijskih figura. A opet sve je to bilo prilično u skladu sa nekim trendovima širom Evropi.
Još prije sedamnaest godina taj trend je kritikovao slovenački filozof Slavoj Žižek.
Već i samo izjednačavanje fašizma i komunizma jeste, kako kaže Žižek, a priori pogrešno. Pogrešan je onaj „čisti“ liberalni stav o dva totalitarizma: oba loša, oba bazirana na netoleranciji spram političkih i drugih različitosti te odbijanju demokratskih i humanističkih vrijednosti. Žižek podvlači: „Nužno je stati na jednu stranu i ustvrditi da je fašizam fundamentalno ‘gori’ od komunizma. Alternativa tome, sama pomisao da je uopće moguće racionalno porediti dva totalitarizma, vodi do zaključka, eksplicitnog ili implicitnog, kako je fašizam bio manje zlo, razumljiva reakcija na komunističku prijetnju.“
Esej je bio inspirisan inicijativom nekih poslanika Evropskog parlamenta iz februara 2005. da se zajedno sa svastikom zabrani i javno isticanje srpa i čekića te zvijezde petokrake. U istom tekstu on primijećuje da se takva inicijativa ne smije olako shvatiti tvrdeći da je to samo jedan od simptoma uznapredovalog projekta mijenjanja poslijeratnog evropskog identiteta dotad baziranog na antifašističkom jedinstvu.
U jednoj od svojih najljepših pjesama, napisanoj samo nekoliko mjeseci uoči Drugog svjetskog rata, V.H. Odn je zapisao (malo slobodnije parafraziram): „Sred noćnih mora što još traju/ Svi psi u Evropi laju/ a nacija svaka vreba/ puna mržnje – sve do neba“. Noćne more iz pjesme, skupa sa lajavim psima, s vrebajućim nacijama punim mržnje vrlo su brzo prešle u stvarnost. Evropa se iz tih noćnih mora nije sama izvukla. Evropa kakvu danas znamo rodila se iz, kako bi to rekao Milan Kundera, veličanstvenog poraza, a nakon što su je oslobodili (sovjetska) Crvena armija te vojska Sjedinjenih Američkih Država. Dok je trajao Hladni rat, Sovjetski Savez se doživljavao kao dostojan protivnik. Kraj Hladnog rata označio je početak revizionističkih pokušaja u čijem podtekstu je bila ideja da Crvena armija nikom nije donijela oslobođenje nego jedino novu okupaciju. A kad revizija prošlosti uzme maha, upliv u sadašnjost rijetko kad mnogo zakasni.
