BILO JEDNOM U SRBIJI

Piše: Emilo Labudović

Na današnji dan prije šesnaest godina u kazamatu Ševeningena, najgoroj tamnici u istoriji srpskog naroda, predalo se mučeničko srce Slobodana Miloševića. DŽelati bez maski, u odijelim od satena, skrivajući ruke krvave do lakata bijelim dvorskim rukavicama, na monitorima i pod svjetlima koja se nijesu nikad gasila, mirno i sa osjećajem trijumfa, posmatrali su agoniju umirućeg. Čuveni humanitarci i borci za međunarodnu pravdu i ljudska prava, skrstili su ruke, ugasili i poslednji žižak humanosti i kao zvjeri gladne krvi čekali kraj. Toga dana jedna teška životna saga prešla je u legendu. Legendu koju ni najozlogašeniji kazamati više ne mogu da uhapse i osude na smrt.

O svemu vezanom za uspon i pad Slobodana Miloševića i njegov tragičan kraj napisano je mnogo. I previše, reklo bi se. Mnogo više laži i izmišljenih konstrukcija, optužbi bez dokaza, dokaza kupljenih i jeftino plaćenih još jeftinijim svjedocima, a tako malo istine. Istine koja je za Slobodana Miloševća, za njegovu i tragediju njegove porodice zakašnjela i nepotrebna. Istine koja je prijeko potrebna Srbiji i srpskom narodu gdje god da se nalazi. Ali, šta god i ko kod da napiše, i nenapisano će ostati zapisano da se (tadašnja) država Srbija na slučaju Slobodana Miloševića obrukala kao malo kad u istoriji. I ne pomažu nikakva opravdanja, nikakva obrazloženja, pozivanje na nikad dokazane Slobodanove zločine, humanitarne razloge. Činjenica da je država (pro)dala svog predsjednika je presedan nezabilježen u modernijoj istoriji. Čak ni ekvatorijalnoj Africi. Ako je Slobodan bio toliki krivac i zločinac, zar mu nije moglo biti suđeno u Beogradu. Pred sudom koji je već bio „oslobođen“ i lišen svakog njegovog uticaja i domašaja. Ako je trebalo da bude ubijen, zar nije bilo patriotskije, humanije (ako smrt uopšte može biti humana) i pravednije da bude strijeljan nasred Terazija a ne da, poput odbačenog psa, skapava u tuđini dok onima koji ga živog nijesu mogli pobijediti nad njime mrtvim cure bale niz razjapljene njuške?

Ako se i jedan narod, osim sinova Izrailjevih“, osvjedočio da ne postoje međunarodno pravo i pravda, onda su to Srbi. Međunarodno pravo, a sa njim i pravda, od kad je svijeta i vijeka, u sjenci su batine u rukama jačih. Izgovori kako se zarad saradnje sa moćnicima, njihovog blagonaklonog tapšanja po ramenima, nekih privilegija, zaštite mora žrtvovati sve, samo je samozavaravanje i posipanje pepelom onih koji su izdali. Takođe, ne pije vodu ni poređenje sa Miloševim izručenjem Karađorđeve glave Sultanu. Iako se ni taj potez ne može svrstati među najsvjetlije trenutke srpske istorije, Voždova glava je makar bila uzidana u temelj slobodne srpske države. Slobodanova Srbiji nije donijela ništa osim ropstva, izručiocu (kažu) obećanih pet miliona dolara nagrade.

Naslage istorijskog taloga proteklih šesnaest godina nijesu uspjele da sakriju i u zaborav gurnu moralni sunovrat tadašnje Srbije. Srećom, današnja Srbija je dovoljno podigla glavu da može sebi da pogleda u lice i suoči se sa istinom. Šta god ko mislio, njen prvi čovjek, Aleksandar Vučić, je glasno rekao da je to bio sraman i antidržavni čin. Za početak, više nego dovoljno. Većinska Srbija, vidjevši nakon svega koliko je Slobodan bio u pravu kada je reko da Zapad ne kažnjava Srbiju zbog njega nego njega goni zbog Srbije i koliko je bio proročanski nadahnut kada nas je upozoravao šta nas čeka kad jednom kleknemo, sve glasnije iskazuje najdublje poštovanje njegovom djelu i žrtvi. Ipak, nedovoljno. Srbija i dalje mora da saginje glavu makar sve dotle dok Alejom velikana, u kojoj su mjesta našli mnogi koji životom nijesu zavrijedili ni seosko groblje, ne zamijeni onu usamljenu humku u ružičnjaku Slobodanove kuće u Požarevcu.

Šesnaest je godina. I malo i dovoljno da se sabere i da se saberemo, pa šta račun pokaže. A što se Slobodana tiče, on je, kao svojevrstan testament, ostavio izjavu: „Nemam ništa posebno za čim bih žalio. Savjest mi je mirna“! Da li je i naša?