Piše Emilo Labudović

Bili su još djeca. Neki se još nijesu ni brijali, a neki su pažljivo njegovali tek izrasle malje pokušavajući da ih uobliče u prave brkove. Bili su djeca, ali su ih vojne uniforme činile starijima, a lica, garava od maziva, nafte i nesanice, skrivala su tihu jezu i strah. Jer, okolo je već tutnjao rat, a oni su bili narodna vojska okružena neprijateljskim narodom. Neprirodno, ali bolesno istinito!? JUGOSLOVENSKA NARODNA armija bila je opkoljena u srcu do juče jugoslovenske države, države zbratimljenih naroda i narodnosti. Bili su pripadnici raznih naroda, ali ih je sivomaslinasta uniforma činila jednakima, a vojnička zakletva obavezivala na vjernost „narodima i narodnostima“ države „brastva i jedinstva“. Pa i tom narodu koji ih je već mrzio prađedovskom mržnjom.

Bili su samo nešto više odrasla djeca, ali situacija je bila daleko od dječje igre. Rat je bio pravi, meci su bili pravi, mržnja je bila prava, smrt je bila prava i sve je bilo jezivo strašno, košmar najcrnjih slutnji i snova. A sve usred šeher Sarajeva, grada „Bijelog dugmeta“, „Indeksa“, „Zabranjenog pušenja“, Ilidže, sevdalinke… usred srca „bratske sloge i ljubavi“. Sarajeva u kojem je već uveliko klijalo sjeme najdublje, one praiskonske mržnje i zla, onog zla koje je još desetak godina ranije slutio Branko Ćopić u svom čuvenom testamentu – pismu Ziji Dizdareviću.

Bili su skoro djeca, a bili su, ne svojom voljom, uvučeni u ostavinsku raspravu u kojoj se ono do juče zajedničko „naše“ krvavim nožem već dijelilo na naše i njihovo. Koliko do juče bili su „na svome“ koje je, silom i preko noći, postalo „njihovo“. Valjalo je otići odatle , otići tamo gdje ih neće gledati preko nišana. I htjeli su. I krenuli su. A od mržnje i metaka štitili su ih niko drugi do „plavi šljemovi“ Ujedinjenih nacija, boja koja je bila i još uvijek jeste sveta boja na svim ratištima.

Scena je bila postavljena u srcu Sarajeva. U Dobrovoljačkoj ulici. Bože, kako lijepo mjesto za umiranje!!! Jer, osim što su bili mladi, bili su i „dobrovoljci“. Djeca koja su se s ponosom odazvala pozivu na kojem je pisalo: „Otadžbina te zove“! A dio „otadžbine“ ih se odrekao i proglasio legitimnim metama. Ujedunjene nacije i njihovi „plavi šljemovi“ su se poput miševa sklonili u sporedne sokake tako da je smrt divljala Dobroboljačkom kao gladan kurjak u otvorenom toru. A oni su, rekoh, bili samo djeca, tek razigrani jaganjci na božjoj livadi, ostavljeni na milost i nemilost strvoderima.

Dvadeset osam mrtvih, pedeset ranjenih, više desetina zarobljenih i kasnije mučenih… previše i za mnogo ozbiljniju bitku. Ali, to i nije bila bitka već krvava odmazda i egzekucija jer pucala je samo jedna strana. Strana koja je prehodno dala riječ da će prolaz biti slobodan i štićen. Ali, još NJegoš je rekao da „niko krupno ko Turčin ne laže!

Evo su već trideset i tri godine od tada, ali bilo bi više od ironije konstatovati da za taj zločin niko nikad nije odgovarao. Odgovornost, stvarna ili nametnuta, bila je i još uvijek je, rezervisana samo za jednu stranu. Stranu vječitih stradalnika i naivaca, spremnih da svima povjeruju i oproste. Trideset i tri su od tada, a Dobrovoljačkom (ako se još uvijek tako zove) i dalje stražare ona ista mržnja i nevjera, kao zmija u svojoj rupi vrebajući da se njome ne začuje korak srpske noge. A sve usred šeher Sarajeva, onog kojeg je Valter odbranio, i u njemu svirale i stvarale legende jugoslovenskog mita o brastvu i jedinstvu.

I ne očekujem, i ne nadam se više čak ni okašnjeloj pravdi za one tek stasale dječake. Jedino se nadam da njihova smrt koliko nedužna neće biti i uzaludna i da se više nećemo „spuštati na to uže“.

Oprostiti – MOŽDA, zaboraviti – NIKAD!!!

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)

Tagovi