Piše: Kasper I
Biće nam svima gore. To nije upozorenje, to je konstanta koja visi iznad naših dana, tiha, neumoljiva, poput sjenke koja nikad ne spava. Bolje je daleko. Onaj ko se nada olakšanju, ne vidi ga ni na vidiku. Vrijeme prolazi, a mi slušamo riječi koje zvuče prazno: “Proći će… sve prolazi.” Ali niko ne mari za te trenutke koje mogu nazvati užasom prolaznosti – jer u njima nema mjere, nema utehe, samo težina što pritiska grudi i steže dah.
Biće gore. Ne svima jednako, ali dovoljno da boli. Biće gore onima koji su bolesni, koji trpe i već sada računaju sate svog iznemoglosti. Biće gore onima koji će se tek razboljeti, ne samo tijelom, već dušom. Biće gore onima koji će biti uhapšeni, ili onima koji će osjetiti moć tuđih ruku nad svojim životima.
Ipak, postoji paradoks – jedan čudan, gorak paradoks. Onog trenutka kada shvatimo da će biti gore, tada počinje da nam bude bolje. Nije to lako razumjeti. Nije to trenutak radosti ili olakšanja. To je trenutak jasnosti: trenutak kada staneš pred problem, gledaš ga pravo u oči i shvatiš da nema povratka. Samo borbom, hvatanjem u koštac sa svim što nas guši, možemo izdići sebe iznad toga što nas pritiska.
Zamislite mrak koji dolazi. Nije to običan mrak. To je mrak što nosi šapat prošlih grešaka, sopstvenih sumnji, svih puta kada smo klecnuli pred životom. Taj mrak je gust i hladan, ali onaj ko ga pogleda pravo u oči, ko ga osjeti i ne okrene glavu – taj počinje da vidi svjetlost. Nije ona blještava i laka, nego mala, krhka, ali dovoljna da pokaže put.
Čak se usuđujem reći: ovo je „biće gore“ – najbolji optimizam koji možemo imati. Optimizam koji nije iluzija, koji ne skriva stvarnost, nego se hrabro uspinje kroz nju. Optimizam koji se rađa iz svijesti da ništa neće proći samo od sebe. Da ništa neće nestati ako ne uložimo svoju snagu, svoju volju, svoj strah i bijes u to da promijenimo.
Uzignite glavu. Gledajte probleme pravo u oči. Obračunajte se s njima. Jer niko to neće učiniti umjesto vas. Niko ne stoji iza vas s olakšanjem. Samo vi i vaša odlučnost.
I dok prolazimo kroz ovo, shvatamo još jednu stvar – misterija života nije u tome da li će biti gore, nego u tome kako ćemo odgovoriti. Svaka nepravda, svaka nesreća, svaki trenutak nemoći – to su testovi, putevi kroz tamu. Svijet možda ne mari za nas, ali mi možemo mariti za sebe. Mi možemo podići vlastitu sudbinu iznad svih lanaca.
Biće gore. Ali u tome je sjeme borbe. U tom mraku je prilika da otkrijemo sebe. I u trenutku kada nas strah najviše paralizuje, tu počinje snaga. Tu počinje ono što zovemo životom.
Uzignite glavu, jer samo oni koji gledaju u mrak mogu vidjeti zoru i svitanje!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
