Bez prava na drugu šansu: Šta se događa sa djecom koja su isključena iz škole?

Briga o djeci jedan je od primarnih zadataka države, a gdje završavaju djeca koja zbog nekog prekršaja budu isključena iz škole bila je Tema Jutra Prve televizije gdje su gostovali Nikola Rovčanin, predsjednik Odbora za nauku, kulturu, prosvjetu i sport, direktorka OŠ Vladimir Nazor Ljiljana Marković i Krsto Vuković, direktor škole Danilo Kiš iz Budve.

Vuković je komentarisao sistem prava djece u školi kao i prava nastavnika.

„Što se djece tiče, u srednjim školama imamo mogućnost da isključimo učenike kada se određeno neprihvatljivo ponašanje ponavlja, kada su đaci uporni da dokazuju da im srednja škola ne pripada. Tokom karijere nastavnici moraju da se dokazuju neprekidno da im pripada taj poziv i taj posao jer to nije nimalo lak zadatak jer se dokazujemo i roditeljima i javnosti i ministarstvu, pedagoškim službama i svima koji revnosno prate šta nastavnik radi. Ako se nastavnik godinama dokazuje, onda je to imperativno i za đake“, kazao je on.

Ukoliko su đaci izrazito agresivni a ne pomaže ni rad sa razrednim starješinama, pedagozima, nastavnicima, onda škola mora postupiti po zakonu i te učenike isključiti iz daljeg vaspitno-obrazovnim procesima.

„Mislim da obaveza škole ne prestaje da otvara vrata prema tim đacima ukoliko nije bilo nekih jako teških situacija po djecu. Ovo govorim jer mi moramo stvoriti emocionalno stabilnu atmosferu za djecu. Svjedoci smo da je bio jedan slučaj koji je teško komentarisati, u Prokuplju, gdje je jedan učenik klupom povrijedio nastavnika a licitiraće se da li tog učenika isključiti ili ne i šta će se desiti sa njim ako se isključi. Mora se jasno podijeliti odgovornost i jasno utvrditi je li odgovornost na roditeljima ili školi. Ako se načelno dohvati škole, onda se mora vidjeti hoće li se lako uključiti u rad škole i da poštuje svoje drugare i nastavnike“, kazao je Vuković.

 

Govori i o posebnim radionicama o toleranciji i izbjegavanju diskriminacije.

„Odgovornost postoji i primarna je na roditeljima. Škola radi što je dostupno, a kada se učenik isključi iz srednje škole ima pravo da se vrati i polaže vanredno. Ima pravo i da se resocijalizuje u smislu obnavljanja određene vrste statusa u školi. Briga je roditelja, to se jasno podvlači, koje je pokazalo da ima probleme u vaspitanju i sazrijevanju a u saradnji sa institucijama i psiholozima i psihijatrom, da se vidi može li se popraviti šteta u negativnom obrascu ponašanja. Moje mišljenje je da taj dio nakon isključivanja učenika iz škole nije dovoljno razvijen. Roditelji onda pitaju zašto je dijete „na ulici“ a ne prihvataju sve što je prethodilo tome. Isključivanje iz škole je mehanizam koji nije popularan ali smo prinuđeni to da radimo. Ako iz dana u dan samo jedan učenik remeti nastavu i ne dozvoljava drugima da rade ono zbog čega su upisani u školu, to je jedna vrsta stresa i onemogućavanje drugima da ostvaruju svoje pravo“, kazao je on.

Ljiljana Marković je kazala da u Osnovnim školama postoje radionice koje postoje tokom čitave školske godine, osnovno obrazovanje je obavezno i ne postoji vid isključenja iz škole.

 

„Jedino može doći do premještaja. Imamo lakše i teže povrede učeničke dužnosti. Imamo opomene razrednog starješine ili direktora, premještaj u drugo odjeljenje ili u drugu školu. Mnogo je bitna ta saradnja sa roditeljima sve u korist resocijalizacije u korist djeteta. Dug je proces gdje mi pružamo djetetu podršku da ga ne bi prebacili u drugu školu i da to rizično ponašanje ispravimo. Imam 11 godina iskustva i nisam se susrela sa slučajem da dijete isključimo iz škole. Kada se na nastavničkom vijeću donese takva odluka, gdje je kontinuirano loše ponašanje, onda to dijete mora da se upiše u neku drugu obližnju školu. Naravno da su uključeni psihološka i pedagoška služba. Mi posmatramo djecu koja su u rizičnom ponašanju i ukoliko uočimo trend ponašanja, uključimo i druge institucije. Neophodno je uticati na dijete i vratiti ga na pravi put. Mi smo svoj poziv birali iz velike brige prema djeci i to je potrebno i sa djecom koja su dobra i sa onima kojima treba pomoć. U srednjim školama se reaguje na drugi način, a nama je drugačije zakonski propisano“, kazala je ona.

Nikola Rovčanin se nadovezao i kazao da Osnovna škola ne prepoznaje isključenje dok je u srednjoj školi to krajnja mjera.

„Ono što bih na ovu temu govorio u tom dijelu je vršnjačko nasilje u školama. To je pojava koja se bilježi i ima velike razmjere. Mi smo kao Odbor u aprilu imali posebnu temu posvećenu vršnjačkom nasilju. Negdje su to dvije povezane teme. Dakle, ono može biti u različitim oblicima i rasprostranjeno je u Crnoj Gori. Ono može biti psihičko, verbalno, socijalno, kao što je ignorisanje, isključenje određenih učenika iz određenih društava, internet nasilje koje je takođe zabilježeno… Negdje ne treba govoriti samo o posljedicama i sankcijama već i o uzrocima. Važan je ambijent ne samo školski, državni, već i porodični i svaki drugi u kom dijete odrasta. To su sve određene faze, osnovna i srednja škola, ali ambijent države u dijelu slobode, prava, standarda, mora biti takav i uz naravno vaspitanje i stabilnost crnogorskih porodica onda možemo doći do smanjenja tih slučajeva“, kazao je on.

 

Dodaje da nema dovoljno kadrova psihologa gdje postoji određeno savjetovanje, prepoznavanje na vrijeme i razgovor sa djetetom.

„Mi smo donijeli zaključke i uputili mišljenje. Jedna od mjera je uvođenje kamera u škole u onim školama gdje to nije uvedeno. Moram da kažem nešto i politički. Mi smo država koja je dugo decenija bila prepoznata kao država zarobljenih institucija. Kod nas se desilo 151 ubistvo. Država smo gdje je bilo potpuno normalno da neko ko je u MUP-u primao platu na računu ima 40 miliona. Djeca poštenih i časnih su morali da gledaju nametnute uzore koji su lako stekli bogatstvo i sprovode nasilj nad sistemom. Tako su uzori bili neki Veljović i Vesna Medenica“, kazao je Rovčanin.

U određenoj fazi odrastanja dijete oko sebe vidi enormna bogaćenja potpuno zaštićenih ličnosti i ljudi, navodi Rovčanin i dodaje da odgovor države mora biti jasan prema svim takvim grupama u društvu.

„Ono što je važno je i standard građana, i na kom nivou. Imali smo situaciju prije 7-8 godina gdje je 95.000 građana bilo ispod granice siromaštva. Monstat od 2014. ne prati taj podatak. U toj brojci su i djeca, a sada je to prepolovljeno. Imamo bolji standard u punom kapacitetu. Negdje se djeca moraju motivisati“, kazao je Rovčanin.