BESPLATNO

Piše: profesor Veselin Matović

Nova školska godina počela je sa neizmijenjenim nastavnim programima i udžbenicima za jezik i književnost, koje su spravljali, u političko-ideološkim laboratorijama bivšeg režima (Ministarstvu prosvjete, Dukljanskoj akademiji, Matici crnogorskoj, Fakultetu za crnogorski jezik, Crnogorskom PEN centru), recenzirali i odobravali, kršeći i Ustav i zakone, samovoljno i predatorski, provjereni sljedbenici novocrnogorske etnonacionalne doktrine, a koja je, tokom posljednje dvije decenije, podijelila Crnu Goru dublje nego bilo šta drugo u njenoj istoriji.
Te smutljive knjige, čija je zbirna poruka da se u Crnoj Gori nikada nije govorilo ni pisalo srpskim jezikom i da ovdje nikada nije bilo srpskih pisaca, pa prema tome, nije bilo ni srpskog naroda, po bibliografskim podacima izdavača (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva), a onda i u kataloškom zapisu (CIP) Nacionalne biblioteke, vode se kao publikacije pisane na crnogorskom jeziku. To znači da će se srpski u Crnoj Gori i dalje učiti iz udžbenika za tzv. crnogorski jezik, odnosno na tzv. crnogorskom jeziku. I da nije drugoga, samo to bi bilo dovoljno da ih djeca zastupnika srpskog jezičkog imenovanja ni u ruke ne uzimaju, a kamoli da ih nose u svojim đačkim torbama.
Vlast je, međutim, zažmurila pred tim činjenicama. Dajući prećutnu saglasnost za njihovu dalju upotrebu, bez ijedne javno izrečene napomene, primjedbe, ograde ili rezerve u pogledu njihovih sadržaja ali i pedagoško-didaktičke osmišljenosti, funkcionalnosti i uopšte – njihove primjerenosti novim društvenim okolnostima, vlast je, bojati se, ne samo amnestirala bivši režim od odgovornosti za višedecenijsku zloupotrebu obrazovnog sistema, nego se i (nehotično?) saglasila sa svim u te knjige ugrađenim političko-ideološkim zamkama, naciomanskim mitemama, falsifiktima istorije, nasiljem nad srpskim jezikom, njegovim imenom i pismom.

Nova vlast, razumije se, nije mogla, u postojećim okolnostima, donijeti nove nastavne programe niti uraditi nove udžbenike, ali to ne umanjuje nezadovoljstvo zastupnika srpskog jezičkog identiteta što se postojeći udžbenici, u kojima nema književnih djela za koja se vezuju najdublja kolektivna osjećanja srpskog naroda, poput Sv. Save, na primjer, moraju koristiti u našem školstvu najmanje još jednu školsku godinu. Štaviše, s obzirom na to da još uvijek nema ni najava o formiranju savjeta i komisija za izradu novih, postavlja se pitanje da li u vladajućoj koaliciji postoji volja da se oni uopšte mijenjaju. Utoliko prije, što ih je vlast čak i dodatno afirmisala, budući da je i njih, u paketu sa ostalima, poklonila učenicima osnovnih škola, čime se, po izjavi predsjednika Parlamenta, «prvi put u istoriji naše zemlje ispoštovalo ustavno načelo o besplatnom osnovnom obrazovanju».
Lijepo je što se napokon ispoštovala jedna važna obaveza države, ali je paradoksalno što su se u tom poklonu našli i udžbenici nastali na osnovu ustavno, zakonski i naučno neutemeljenih nastavnih programa, donesenih s jasnom namjerom gušenja jezičke, kulturne i nacionalne svijesti preko 43% školske populacije.
Austrijanci su 1916, zabranili u Crnoj Gori sve domaće udžbenike (čak i iz fizike) i propisali one koji su se koristili u Boki Kotorskoj i Dalmaciji pod austrijskom vlašću, a štampani su u Zagrebu. Sadržali su obilje riječi i pojmova nerazumljivih đacima i učiteljima. Svi su bili štampani latinicom, naravno, jer je ćirilica bila izričito zabranjena. Umjesto predmeta srpski jezik, uveden je „nastavni jezik“ (a podrazumijevao se hrvatski), umjesto istorije „povijest“, a škole su se zvale „pučke“ umjesto osnovne, pohapsila učitelje koji to nijesu prihvatili, itd. Slijedeći ovaj austrijski okupatorski model, bivši crnogorski režim postupio je skoro na istovjetan način: nastavni predmet srpski jezik preimenovao je prvo u maternji, zatim u crnogorski, latinicu prećutno učinio „zvaničnim“ pismom, iz programa izbacio mnoštvo „nepodobnih“ srpskih pisaca, nametnuo novi pravopis i tzv. „rodno senzitivni jezik“, otjerao nastavnike koji su se tome odupirali, itd. Sve to s namjerom gušenja srpske jezičke, kulturne i nacionalne svijesti školske populacije u Crnoj Gori, kao što su to radili i Austrijanci.
Sad se postavlja pitanje: kako bi izgledalo da je, nakon oslobođenja 1918, nova vlast, iste te austrijske udžbenike ostavila i dalje u upotrebi, makar ih razdijelila učenicima besplatno, kao i u vrijeme okupacije? U čemu bi se to razlikovalo od ovoga što danas imamo u našem školstvu, ako su, u krajnjem, istu ulogu u rasrbljavanju i latinizaciji Crne Gore – imali ondašnji austrijski i ovi današnji novocrnogorski udžbenici?

Zaista, teško je razumjeti zašto se u ovom slučaju nije pokazalo malo više uviđavnosti prema zastupnicima srpskog jezičkog imenovanja, koji postojeće udžbenike za jezik i književnost doživljavaju kao svojevrsni «Majn kampf». Protiv diskriminatorskih sadržaja i poruka koje se emituju iz tih knjiga, oni su negodovali skoro dvije decenije, a sada ih od nove, demokratske, vlasti, za koju su se borili i za nju glasali na izborima, dobijaju besplatno. Baš im je utjeha to što sopstveno ponižavanje i mentalno nasilje nad svojom djecom više neće plaćati nego će im biti besplatno! Ovako indolentan odnos nove vlasti prema baštinicima srpskog jezičkog identiteta, ukazuje na njeno zabrinjavajuće nerazumijevanje jezičkog pitanja, kao osnovnog konfliktnog žarišta i uzročnika dvodecenijskog nereda i haosa ne samo u ovdašnjem školstvu nego i u svim sferama društvenog života.
Ako obezbjeđivanje besplatnih udžbenika i značaj na taj načinom ostvarene socijalne pomoći roditeljima, stavimo u drugi plan, kao podrazumijevajuću obavezu države, i ovu stvar posmatramo samo sa stanovišta opštih vaspitno-obrazovnih ciljeva kao i doprinosa kulturno-duhovnoj reintegraciji Crne Gore, odnosno uloge tih đuture darovanih udžbenika u sprovođenju jezičkog i uopšte identitetskog inženjeringa nad brojnim generacijama, ako, dakle, to uzmemo kao osnovni kriterijum za ocjenu vrijednosti toga („istorijskog“) pregnuća nove vlasti, ne možemo a da se ne zapitamo (koliko god to nekome zvučalo maliciozno), šta se, u stvari, njime dobilo, osim što je trovanje omladine po školama postalo besplatno? Misli li neko da će te knjige postati bolje i manje štetne, zato što će od sada biti besplatne ? I da li je cilj višedecenijske borbe naroda protiv totalitarizma bivšeg režima i njegove zloupotrebe obrazovnog sistema bio – besplatno, ili slobodno i zdravo obrazovanje?

Knjige će, kao što čujemo, besplatno dobiti i djeca dobrostojećih roditelja, i onih kojima bi njihova kupovina predstavljala beznačajan izdatak, pa i onih koji od bivše vlasti nijesu dobijali bagatelno sitnice, poput đačkih knjiga, nego raskošne stanove i skupe automobile. Ali zato što ih ne «prepoznaje» ustavno načelo o besplatnom obrazovanju, neće ih dobiti srednjoškolci i studenti, pa ni oni čiji su roditelji decenijama pljačkani, varani, ostajali bez posla i dovedeni do prosjačkog štapa, jer nijesu pristajali na političko-ideološke laži i falsifikate koje je njihovoj djeci bivša vlast poturala baš u tim udžbenicima. Oni će i dalje morati da ih kupuju uz ogromna odricanja svoja i svojih roditelja, i po cijenama koje im je odredio Zavoda za udžbenike (kao državna institucija), zlopotrebljavajući monopolsku poziciju jedinog za tu oblast ovlašćenog izdavača. Bilo to u skladu sa «ustavnim načelom» ili ne, niti je pravo niti je humano, a posebno ne u državi koja je Ustavom definisana kao «država socijalne pravde».

Dijeljenje djeci besplatnih udžbenika i školskog pribora, navodno, kao vid staranja o socijalnom položaju građana, a, u stvari – predizbornih aktivnosti i podilaženje najsiromašnijem dijelu biračkog tijela, odavno je postala praksa političkih partija. Činile su to i one koje su do juče bile na vlasti ali, još više – one iz dojučerašnje opozicije (doduše, kada bi se domogle ponekog opštinskog budžeta). Sada to čine kao vlast, dijelom iz istih pobuda, iako u tome populističkom manevru, čime god ga pokrivali, ima nešto veoma nezdravo. Besplatno osnovno obrazovanje, koje svakako podrazumijeva i besplatne udžbenike i sav školski pribor, nije pitanje ni „ustavnog načela“ ni volje države, a najmanje je stvar stranačkih nadmetanja i manipulacija. To je
obaveza države i pravo djeteta, regulisano Konvencijom Ujedinjenih nacija i ako
je država konačno ispoštovala tu obavezu, zašto bi se zbog toga udaralo u velika zvona i zašto bi to sada neko ubrajao u svoju istorijsku zaslugu?
Dobro je insistirati na poštovanju ustavnih načela, časno je brinuti o pravima i standardu građana i obezbijediti djeci besplatno školovanje, ali je isto tako i dobro i lijepo držati se pri tome načela pravičnosti, humanosti i uviđavnosti, a posebno – ne hvaliti se ako nečim doprinesemo da ta načela budu ispoštovana. Odnosno, ne činiti to s računicom ispod jezika.
I, ne treba zaboravljati da je besplatno obrazovanje postojalo i kod Hitlera, i kod Pavelića, i kod Staljina, ali i kod Tita i kod svih diktatora redom. I oni su dijelili besplatne udžbenike. Ali kakve? To je pitanje. To je pitanje i u ovom našem slučaju!