BERANE VIA KOLAŠIN

Piše: Emilo Labudović

Putevi su, kažu, žile kucavice bez kojih je nemoguć privredni, društveni i svaki drugi krvotok, a bez krvotoka se – umire. Putevi od Podgorice, koja je, bez svoje zasluge ili sa njom, srce Crne Gore, prema Sjeveru su, još uvijek, kategorija daleko od vremena i potreba, s tim da se ovaj djelić auto – puta može računati tek početnim korakom.

Od kako znam za sebe, a ima tome poviše, slušao sam, slušam i, sva je prilika, ispratiće me priča o tome kako Srever ima resurse i kako „država mora da uloži dodatne napore kako bi ih valorizovala“. Kako bi stvorila uslove da se, ako ne promijeni a ono makar zaustavi, pravac kretanja koji još uvijek ima samo jedan smjer – od Sjevera.
Koliko su ti „napori“ uspješni, najbolje znaju Sjever i oni koji su morali da mu okrenu leđa. Znaju to i u Podgorici, ali slaba je vajda od tog „znanja“. Sjever tone sve dublje u hladnoću, u pustoš, nemaštinu i beznađe. Odustajanje od koncepta razvoja zasnovanog na industriji, koja je od sredine pa do kraja prošloga vijeka na Sjeveru bilo prilično razvijena, samo je još više ubrzalo jednosmjerne migracione tokove, a nade da će se to nadomjestiti turizmom i poljoprivredom ostale su samo to. Ali… nije ovo priča o tome.

Rekoh, putevi su vene i arterije državnog organizma. A svi putevi, uglavnom, vode od i završavaju se na – autobuskim stanicama. Kolašin, naglašen kao zimska turistička metropola, i Berane, koje još slovi kao tranzitni centar i raskršće Sjevera, povezani su putem i putevima koji nemaju tu vrstu dolaznog i polaznog graničnika. Jer, oba grada dijele ružnu, i ovom vremenu nepriličnu, sliku gradova bez autobuskih stanica.

Putujem autobusom čije je konačno odredište Gusinje, prepunim mlađarije natovarene rančevima i koferima. Turistička brigada spremna da jurne na Prokletije, Čakor, Zeletin… Samo ja i mlađa žena, sa majkom i djetetom kao brigom, ne idemo do tamo. Ona sa svojim „mini – karavanom“ izlazi u Kolašinu, ja idem u Berane. Po priči zaključujem da „nisu odavle“. Nakon mirne vožnje auto – putem, uz truckanje od Mateševa, autobus ulazi na autobusku „stanicu“ u Kolašinu. Gledam, žena i njena majka ne mrdaju, mališan očigledno nema pojma gdje je. „Gospođo, stigli ste u Kolašin“, upozoravam ih“! Žena gleda čas u mene, a čas kroz prozor, i ne vjeruje. Da li meni ili onome što je iza prozora, ne mogu da dokučim. „Ali, mi putujemo u Kolašin, u grad“, snebiva se ona. „Stigli ste, gospođo, vjerujte“, pokušavam da osmijehom ublažim surovu realnost. „Pa, kako ću odavde“, vajka se ona dok prikuplja stvari, uzima sinčića jednom a majku pridržava drugom rukom i žurno se probija „hodnikom“ autobusa.

Preporučujem joj da uzme taksi, pretpostavljajući da neko od njih tu već dežura i nastavljam put za Berane, gdje me, već više od godine, čeka imitacija autobuske stanice, od muke nazvana „Ukrajina“, jer putnici koji tu čuče uz sam kolovoz ulice podsjećaju na izbjeglice. Znam da uprave oba grada imaju svoja objašnjenja i opravdanja što dva ovakva „centra“ nemaju najelementarniji gradski sadržaj – autobusku stanicu. Koliko god bili ili ne bili opravdani ti razlozi, za ovakvo nešto u dvadesetprvom vijeku nema opravdanja. Jer, rekoh, ni Kolašin ni Berane ne zaslužuju status zabiti i kasabe još iz turskih vremena. Tim prije što oni koji, poput one gospođe ne znaju kako da „iz Kolašina“ stignu u Kolašin, ili „ukrajinci“ sa beranske ulice ne znaju i ne treba da znaju te razloge. Oni imaju sva prava ovoga svijeta da cijenom vozne karte kupe i malo poštovanja i uvažavanja.
Ali, znam, i Berane i Kolašin su i dalje na Sjeveru, a autobus kojim su prije neki dan premijer i Vlada putovali da razmotre šanse za njegov razvoj, očito nije svraćao ni na jednu od ovih „stanica“!