Bećković: “ Kosovo je izgubljeno, ali ga ne damo”

Za mjesec dana Matija Bećković će napuniti 80 godina života, a dočekaće ih sa dvije nove knjige pesama koje je proteklih dana potpisivao čitaocima na Sajmu knjiga u Beogradu.

„Mojih 80 – portreti“ (u izdanju kompanije „Novosti“) pjesnički je nastavak zbirke „Sto mojih portreta“ kojima je ovjekovječio prijatelje i kolege koji su ostavili trag u njegovom životu a broj portreta u novoj knjizi je u skladu sa njegovim okruglim rođendanom. Na sajamski štand je stigla pravo iz štamparije. Druga je „Kad se ponovo rodim“ („Srpska književna zadruga“) i zaokružuje pjesnikovu trilogiju započetu zbirkama „Kad budem mlađi“ i „Kad budem još mlađi“.

Kako je to biti mlad sa osamdeset godina?

– Kad budeš mlađi, kašće ti se samo. Starost je u naše vrijeme postala najveće prokletstvo. Nekad je novorođenče blagosiljano riječima: „Dabogda ostario!“. Sreća je što se sada, kako godine prolaze, može biti sve mlađi pa se na kraju ponovo i roditi.

Možete li da ispratite sve što (nam) se dešava ili se trudite da ostanete po strani, koliko možete?

– Što se više trudim da budem u toku, sve više se osjećam po strani!

Da parafraziramo vašu ćerku, Olju Bećković, šta je za vas utisak nedelje, mjeseca..?

– Kod nas se ništa ne događa mimo zakona, jer sve može po zakonu. I kao što se razne stvari događaju po nekom zakonu, tako se, vjerovatno i plagijat „Utiska nedelje“ emituje po nekom zakonu, onom čuvenom zakonu koji se zove zakon jačeg. Moj utisak nedelje je „Hit tvit“. Slučajno se poklopilo da je počeo da se emituje kad i „Utisak“, u isti dan i u isto vrijeme na najgledanijoj televiziji, i to u vreme najljućih rasprava o plagijatima. Nije prvi put da ljudi više vole kopiju nego original i više cijene plagijat nego knjigu iz koje je to ukradeno.

Plagijati i plagijatori su nam postali svakodnevica…

– Prepisivanje je na neki način legalizovano kao dio ljudskih prava i sloboda i daje mu se nesebična podrška. I za prepisivanje je potreban dar i ukus. I ne plagiraju oni šta bilo. Za mnoge se sumnja da su umeli nešto da prepišu, pa se pitaju: ko li mu je ono prepisao?

Na sve strane cure neki podaci, afere oko trgovine naoružanjem. Na šta vam liče ova „braća“, tačnije „sinovi i tate po oružju“?

– To je najnormalnija stvar na svijetu. Lagao bih kad bih rekao da sam iznenađen što se to događa i kod nas i na naš način. Čemu služi vlast ako ne da iskoristiš svojih pet minuta?

Peter Handke na kraju dobi Nobela za književnost. Da li se omakla nagrada ili u tome vidite trijumf neke više pravde?

– Oko Nobelove nagrade mi se najviše sviđa što nikad niko nije predvidio koga će žiri nagraditi. Tako naši intelektualci formiraju živi zid i svojim tijelima žele da to spriječe. To je krah svih vrijednosti. Jednom riječju, da su nas pitali, on nikad ne bi bio nagrađen. Čudim se da svih njih 26 nije izašlo na ulice da protestuje i ne mogu da vjerujem da bez njih neko donosi tako važne odluke.

Jeste li imali prilike da upoznate Handkea?

– Jesam, naravno. Sa kim se ne može razgovarati očima, tu nema razgovora. Čim vidiš Handkea, jasno ti je da je toliko istančan i sofisticiran da bi svaki razgovor bio mobing. A ako neko želi s njim da razgovara, on se lako snalazi. Što je češće dolazio, činilo mi se da nas je sve više žalio.

Kad smo kod Kosova, šta mislite kakvom kraju ide ta naša stvar sa južnom pokrajinom nakon što je Evropska unija, očigledno, krahirala sa svojim posredničkom misijom, a stvar u ruke su ponovo uzeli Amerikanci?

– Rekao sam već: Kosovo je izgubljeno, ali ga ne damo. Kosovo je vrednije od svega na svijetu što bi nam za njega mogli dati. Uzrečica „Sve mu je ravno do Kosova“ znači da nam je Kosovo jedino važno. Kao i ona „Ne boj se nikoga do Boga“ znači da se jedino Boga i bojimo.

(Blic)