Roker je objelodanio šta mu je najviše smetalo u pomenutom bendu koji je dugo godina okupljo publiku na tlu Jugoslavije:

– Na početku nisam baš dobro razumio namjeru, s obzirom na to da je rok potekao iz kantrija, tamo u Americi gdje su kauboji čuvali krave i ovce. Kod nas su to radili pastiri, pa je pastirski rok trebao biti rok čuvara ovaca, ali rok je dobio takav status da mi je to bilo nerazumljivo i smiješno, pokoj Draženovoj duši, i nikada ga čak nisam ni pitao da mi to pojasni. Znam dobro kakav je repertoar „Dugmeta“ i znam da smo mi u bendu bili sposobni u rok pretvoriti sve ideje koje nam padnu na pamet, bilo da se radi o pjesmi „Hop-cup“, „Selma“, „Sanjao sam noćas da te nema“ ili „Ne spavaj, mala moja, muzika dok svira“.

– U novinama se znalo raspravljati o Bijelom dugmetu kao o sociološkom fenomenu. Sigurno da smo se na neki način ponašali u suprotnosti s ponašanjem koje su određivala tadašnja pravila. Mi smo publici pružali užitak identičan onome kakav su imali njihovi vršnjaci sa Zapada, bili smo uvoz muzičke kulture. Ponekad sam dobijao poneku informaciju o tome, nešto je saznao Goran, nešto je došlo preko društva, da država i Partija nisu zadovoljni, premda ne mogu reći da smo mi loši. Mi smo odlični i krasni, ali ne pokazujemo volju da razumijemo način vaspitanja omladine do koje je Titu jako stalo. Omladinu je obožavao i onda je to isprobao na nama kad nas je gurnuo u HNK da mu sviramo za Novu godinu i to je bilo jedno ružno i žalosno iskustvo, jer su nas natjerali na to kako bi Tito vidio ko mu to zabavlja omladinu. I onda on nakon prve pjesme pobjegne, a mi nakon druge pjesme dobijemo znak da siđemo s bine i ide Ero s onoga svijeta. A pritom, bio sam svjestan da je naša pojava i pojava tog pokreta vrlo pozitivna pojava u društvu, mijenjali smo iz temelja stare navike. Ipak, mi smo morali biti svjesni da u društvu iza gvozdene zavese postoje one pore društva u kojima se o svemu razmišlja i raspravlja. Politika nije bila presudna za našu karijeru, ali smo u jednom trenutku nakon američke turneje 1976. odjednom završili na radnoj akciji na Kozari. Šta ćemo mi tu? I onda dođe neki znak: „Joj, pokažite omladini da ste vi kao i oni i onda nemamo brige“. Mi smo u startu pokazali da smo onima koji se nečega boje bili opasni, a one koji su voleli ono što predstavljamo kao muzičari, njih smo obradovali kao najljepša stvar koja se mogla dogoditi: taj pokret i mi u njemu. Posle nas pokret se proširio, ne samo u muzici nego i u slikarstvu i u pjesništvu. Pojavljuju se nove snage s drukčijim stilom. Više nisu pisali pjesme tipa „Tito na belom konju“ – rekao je on.

Željko je otrkio da li je sve počelo zbog pjesme „Kosovska“ koju je Bregović napisao na albanskom jeziku:

– Nesuglasice su počele godinu dana prije, u vrijeme kada je Goran već uveliko odvojen od baze benda, zapravo kada više i nije bio u bendu, već nas je smatrao sastavom koji za njega radi. Kao čovjek koji voli muziku i svoj bend, strahovao sam da se ne ponovi situacija kada je politika već 1976. ušla da napravi dar-mar „Bijelom dugmetu“. Počelo mi je smetati što je Goran počeo forsirati to da rok mora pljuvati po nečemu i nisam shvatio zašto nam je trebala pjesma na albanskom. Nisam bio ni protiv te pjesme ni protiv albanskog, ali nisam znao zašto „Bijelom dugmetu“ to treba. Živjeli smo u svijetu u kojem je taj potez mogao ličiti na umjetničku slobodu, a istovremeno je mogao značiti i ovo – ako je već ravnopravnost, onda možemo pjevati i na albanskom. To me zapravo učinilo neraspoloženim i tada sam počeo da razmišljam šta to meni treba, meni koji sam želio da pjevam „Selmu“, „Sanjao sam noćas da te nema“ ili „Ne spavaj, mala moja“, pa sad odjednom pjevam pesmu koja ima drugačiju konotaciju. I osim što sam morao da je naučim i što mi je bilo jako teško da pjevam na albanskom, morao sam time da prenesem i neku poruku, koja će dobiti odgovor u neko naredno vrijeme. Odgovor je došao već nakon dva mjeseca. Zauzeo sam oštar stav i rekao Goranu: Idemo u novi projekat, O.K., ali ovakve poteze više neću tolerisati. Bude li toga, izaći ću iz benda. I onda je došao projekat sa pjesmama koje nisam mogao da svarim, poput „Lipe cvatu“ sa stihom „Ravna ti je Jugoslavija“, posebno što je u političkom smislu na ovim prostorima došlo do jako ozbiljnih previranja. Nikada se prije u istoriji nije dogodilo da se iz socijalizma ide u kapitalizam. U to vrijeme počeo se polako nazirati i dolazak svojevrsne kataklizme, pri čemu nisam želio da određujem stranu, ni jednom riječju, ni jednom pjesmom, a pogotovo nisam želio da budem u funkciji nekog sistema kojem nikada nisam pripadao. Taj status nisam želio da mijenjam i zato je došlo do narušavanja odnosa u bendu i rasprave koja je završila kako je završila – naveo je Željko tada za Večernji.hr, pa zaključio:

– „Bijelo dugme“ je za mene prestalo da postoji 1984. Sve ostalo što je radila ekipa ljudi koja je nosila ime „Bijelo dugme“ uopšte me ne zanima, osim što se tokom nekih intervjua sjetim tih deset godina i glavnog čojveka koji je zajedno sa mnom kreirao „Bijelo dugme“ i ostao jako važan na muzičkoj sceni na ovim prostorima, Gorana – poručio je Bebek.