Bazdulj za BORBU: Otvoreni Balkan je odlična inicijativa i zato predstavlja noćnu moru za sarajevsku političku elitu i Mila Đukanovića!

Otvoreni Balkan je odlična inicijativa čiji je fokus na ekonomskoj dobrobiti građana, izjavio je novinar, kolumnista i književnik Muharem Bazdulj za BORBU.

Prema njegovom mišljenju, Otvoreni Balkan ne može zacijeliti rane iz ratnih 90-ih godina, a i ne treba, već samo treba da omogući brži ekonomski razvoj zemalja regiona.

Žustro suprostavljanje zvaničnog Sarajeva i dijela zvanične Podgorice oličenog u Milu Đukanoviću i njegovim saradnicima ideji regionalnog ekonomskog povezivanja posledica je, smatra Bazdulj, njihovog neuspjeha da sopstvenim građanima objasne zbog čega u tim država „ne teče med i mlijeko“ kao što su obećavali dok su se „izvlačili“ iz navodnog ubitačnog zagrljaja Srbije.

Govoreći o odnosima Srba i Bošnjaka, Bazdulj je istakao da je srpska strana u nekoliko navrata ulagala napore da isti budu donekle normalizovani, međutim, u sarajevskoj političkoj eliti nikada nisu imali adekvatnog partnera.

 

Šta mislite o inicijativi Otvoreni Balkan i da li ista može da zacijeli rane od ratova 90-ih godina?

Mislim da je to odlična inicijativa i da su njen fokus i cilj ekonomija i budućnost, a ne zacijeljivanje rana iz devedesetih godina prošlog vijeka. Oko tih nesrećnih rana su se već silni trudili, ali bez pretjeranog uspjeha. Rane liječi jedino vrijeme, ako i vrijeme. U tom smislu, ne treba Otvorenom Balkanu davati zadatke koje on ne može i ne treba da ispuni. Ako se olakša državljanima Srbije da rade ili studiraju u Sjevernoj Makedoniji ili Albaniji i obrnuto i tome slično, to je sasvim dovoljno. Ako poraste i ekonomska razmjena, još bolje.

Na koji način se mogu uspostaviti dobrosusjedski odnosi odnosi između Srba i Bošnjaka-Muslimana i da li bi Otvoreni Balkan mogao pospješiti taj proces?

Sportskim rječnikom, tu je lopta trenutno na bošnjačkoj strani terena. Sa srpske strane je nekoliko puta pokretana takva inicijativa. Iz Sarajeva su uvijek imali neki prigovor, obično tipa da pregovaračke strane ne trebaju biti narodi, nego države. Istovremeno, isti ti bošnjački lideri svako malo guraju prst u oko Srbima (i) u Bosni i Hercegovini, pozivajući, primjera radi, na priznavanje nezavisnosti Kosova. Bošnjački lideri ne mogu sami predstavljati Bosnu i Hercegovinu, a kao da su nesvjesni da bi nekakav “detant” u odnosima Srba i Bošnjaka vidno relaksirao situaciju, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u Crnoj Gori. Čak i unutar Srbije to ne bi bilo nevažno, a moglo bi imati i nekakav ne posve beznačajan uticaj i u Sloveniji, Hrvatskoj, Sjevernoj Makedoniji, o takozvanoj dijaspori da i ne govorim.

Kako bi Otvoreni Balkan uticao na pospješivanje kulturne saradnje zemalja regiona?

Ja bih volio da ta kulturna saradnja postane slična ekonomskoj saradnji, dakle da bude utemeljena na obostranom interesu, a ne na interesu raznih fondacija koje tobože humanitarno pomažu tu saradnju, a uvijek pod okriljem jedne agende. Prava kulturna saradnja je kad je Vedrana Rudan popularna u Srbiji i kad je Konstrakta popularna u Hrvatskoj, a to nisu dotirana gostovanja Vlaha Bogišića i Svetislava Basare, uz njihovo serdarvojvodisanje i namještanje nagrada po principu “ja tebi, ti meni”.

Zbog čega se politička elita iz Sarajeva tako uporno protivi ulasku BiH u tu regionalnu inicijativu i na taj način dijeli identične stavove sa Milom Đukanovićem i njegovim DPS-om koji istu agendu sprovodi u Crnoj Gori?

Zato što ta elita i ne misli na svoj narod koji nominalno predstavlja, nego isključivo na vlastite interese i eventualno interese svojih inostranih pokrovitelja. Drugi razlog je to što su obećavali med i mlijeko nakon što se izađe iz navodno ubitačnog zagrljaja Srbije, a ljudima čije interese tobože štite nikad nije bilo gore. Njima je noćna mora kad bi se pokazalo da Otvoreni Balkan zaista donosi napredak.

Do kada će se politički eksploatisati tragičan događaj iz Srebrenice 95. godine? Svjedoci smo da se svake godine u isto vrijeme taj događaj pokušava iskoristiti u propagandne svrhe protiv srpskog naroda kako bi se istom zalijepio žig genocidnog.

Da bi se tu nešto promijenilo, morala bi se promijeniti cijela paradigma. Sa ovakvim političkim elitama, ne vidim da se tu nešto može promijeniti. Kao što je teško zamisliti da se oko “Oluje” nađe najmanji zajednički sadržilac između Zagreba i Beograda, tako je teško zamisliti sličnu stvar između Sarajeva i Beograda u vezi Srebrenice. Već i fraza iz vašeg pitanja (“tragični događaj”) iz tipične sarajevske perspektive je uvredljiva jer ne priznaje eksplicitno genocidni karakter onoga što se desilo. Naoko paradoksalno, tu će se čak lakše dogovoriti Sarajevo i Beograd, nego Sarajevo i Banja Luka, dva najveća grada u istoj državi.